Politička nepodobnost gradske pijace

0
7212

Moja baba je skroz politički neosvešćena, neupućena, a pomalo i nepodobna. Još ne mogu da dođem sebi od blama, koji mi je priredila prošlog petka na buvljaku.

‘Ajde, što moram svakom prilikom da joj budem bodyguard, u apoteci, kod lekara, kad ide u socijalno po nove ćoroskope ili protezu, kad ide u nabavku zaliha od penzije do penzije, nego još utripovala da joj treba nova šerpa od pet kila i lonac za mleko, nešto čarapa i veša. Kažem joj lepo: ima sve to kod Kineza, nije gužva, na pijaci je sve skuplje, a i ovako i onako se svi trgovci sa buvljaka snabdevaju u kineskim prodavnicama.

Ne vredi ništa! Zaintala: na buvljak i tačka.

Nisam rekla da baba jedino sama ide u poštu, kad treba da digne penziju. I to iz bele zore, izvuče se iz kuće kao nindža, niko ne može da je vidi ili čuje. I samo još ovo, kao dopuna karaktera i lika moje babe: ona ima 85 godina. I pre tri meseca “uzela“ osamdeset šestu!

U četvrtak uveče našla je za shodno da mi saopšti svoje namere i planove za sutra. U našem gradu petak je poznat kao pijačni dan i sabor svih zaludnih, koji sve ostavljaju da bi otišli na buvljak i tamo kupili nešto, što im uopšte nije potrebno, nemaju pojma čemu služi, ali je jeftino, skoro džabe. I ja odlazim kad imam vremena.

Ako ne mogu petkom, četvrtkom posle podne isto može dobro da se pazari. I, tako, negde oko desetke, reče ona šta imade, i pođe u svoju sobu:

Baba, je l’ ti znaš da ja sutra radim?

-Pa šta, uzmi slobodan dan.

-To se najavi dan-dva unapred, i ne uzima se zbog odlaska na buvljak.

-Kaži da si bolesna.

-I kad se sa šeficom sretnem kod iste tezge, šta onda?

-A tebi je šefica ona Danina ćerka, Slavica?

-Jeste.

-Ih, nema da brineš, sad ću ja nju da nazovem.

-Imaš ti sat, u ovo doba se ne telefonira!

– Njena majka je šila kod mene svakog meseca po dve ‘aljine, a ona dolazila s njom i tražila krpice da se igra. Mogu da zovem kad ja ‘oću!

I onda su njih dve pričale naširoko i nadugačko, sve njoj baba lepo objasnila, i izdejstvovala za mene slobodan dan.

Šta ćeš, Slavo, ova moja ti je smotana, nikad se ona ne bi usudila da te zove u ovo doba. Hvala ti, i pozdravi majku. Laku noć.

-Hvala i tebi! Šta ti bi da kažeš da sam smotana?

Pa kad jesi! Da nisi, bila bi ti njoj šefica, a ne ona tebi. I da znaš, sutra radiš noćnu smenu.

-Izgleda, baba, da si ti Slavi ostala dužna neke krpice, čim me “častila“ noćnom!

U neko doba noći, kad na selu pevaju prvi petlovi, a u varoši se teturaju kućama klinci iz disoteka i kafića, trgao me ledeni dodir nečije ruke. Pomislila sam da imam košmar i da me u snu pohode nezavršeni slučajevi sa posla, ali uskoro sam nad sobom videla babu, uparađenu za haranje po buvljaku.

-‘Ajde, šta se izležavaš! Požuri, sve će da se rasproda!

Kafu sam “sunula za vrat“, usput zaradivši opekotine 3. stepena, oblačila sam se u hodu, i navrat-nanos izjurila za babom, koja je uprkos godinama, kaskala niz ulicu. Bože, pomislila sam, je l’ zna ona da i mnogo mlađi od nje provode dane u domovima penzionera, a preživeli iz njene generacije vegetiraju u gerontološkim ustanovama. I nikako nisam mogla da se otresem misli da sam 100%, ma 1000%, sinoć zaključala vrata moje sobe!

Stigavši na našu destinaciju, krenulo je mukotrpno probijanje kroz gužvu. Zastajkivanje kod svake tezge, zagledanje, predomišljanje, odustajanje, ‘ajde dalje, pa se vrati sad kod one od malopre, tamo bilo jeftinije, al’ prodalo se, i tako nekoliko krugova. Što je grozan osećaj kad pratiš nekoga u šopingu, pa makr i na buvljaku, a tebi se novčanik otanjio k’o anorksična manekenka. Da nemam ličnu kartu ne bih ga uopšte ni nosila sa sobom.

Vukla sam se za babom, koja se kao stara pijačna mušterija, naveliko cenjkala za sve i svašta, pa se na kraju okrene i ne kupi ništa. Taman kad sam se ponadala da je nabavila sve što je planirala, moja staramajka me iznenadila još jednom “paradom“. Razgledala sam neke tacne i šoljice, kad se na metar od mene začu galama i dreka, svađa i udeljivanje najmasnijih psovki i najpogrdnijih imena. Pogledam oko sebe da zgrabim babu za ruku pa da brišemo, kad tamo ONA i neka Romkinja što prodaje šerpe zagrmele i već se hvataju za kose. Baba tvrdi da je dala ‘iljadarku, a ova se kune u decu da je bilo 500 dinara! Tom prilikom bakica je iz svog arsenala izvukla sva moguća pogrdna imena, od kojih polovinu nikd u životu nisam čula. Počeh da je smirujem, ali ništa nije vredelo.

-Kažem ti, baba, nemoj tako da se dereš navući ćeš nam policiju na vrat, ne smeš danas nikoga da vređaš na rasnoj, verskoj i nacionalnoj osnovi! Ne možeš da joj vičeš “Cigančuro“. Uhapsiće te!

-Ma šta ne smem, je l’ vidiš da smem i još ću, neće ona meni da ukrade 500 dinara, ako sam matora nisam izlapela! Majku joj….

-Ćuti, ženo! Cela se pijaca okreće oko nas, svi samo u nas zevaju, ‘ajde kući, daću ti ja te pare kad primim platu.

-Kakva kuća, čekaj samo da ja nju do’vatim, ima da je očerupam…

Gomila radoznalaca je rasla, a ja sam želela da što pre nestanem odatle, da se teleportujem pravo u svoju laboratoriju, gde niko neće da me dira! Ni Romkinja ni baba nisu popuštale, a odnekud se stvorio i policajac.

-Eto ti, šta sam ti rekla! Da si me poslušala pre pet minuta sad bi bile na pola puta do kuće.

Pošto je uspostavio kontrolu nad situacijom, drug organ pogleda u mene i upita:

-Je l’ Vi pratitie ovu gospođu? Zašto, niste vodili računa o njoj i zašto ste se od nje odvajali?

-Pa nije moja baba ni malo dete, ni kriminalac! – sad je i meni došlo da se svađam. – Da nećete možda i narukvicu da joj stavite oko noge, da bude u kućnom pritvoru?

-Gospođo, ne izazivajte me!

E, tu sam “pukla“ i počela da se svađam sa državnim službenikom kao najveća sokačara. Svašta sam mu rekla, malo je falilo da nasrnem i fizički na njega. Tako smo baba i ja “zaradile“ besplatan prevoz do kuće. Ja sam se zahvaljivala Bogu što nas ne privode na informativni razgovor, a baba se rasprdela sa onim balavcem od policajca, pa se i za njegovu majku ispostavilo da je šila kod nje haljine i komplete.

Ispred kuće, dok sam izlazila, ispod oka sam primetila strateški raspoređene komšinice. Jedna je zalivala veš, a druga prostirala cveće. Ili obrnuto. Za to vreme baba je, koliko je grlo nosi, poručivala mladunčetu svoje bivše mušterije da pozdravi majku, pošto je on prethodno odbio da uđe u kuću i da popije kafu.

-Vidi šta si napravila! Dovozi me kući policija! Sad samo o tome bruje ove dežurne alapače!

-Svako čudo za tri dana!

Treba ih preživeti. Odoh da legnem, noćas sam dežurna. I za to treba tebi da zahvalim.

-A da ti tvoja bajka skuva jednu kaficu?

Mene ne možeš da kupiš jednom kafom! Nisam ti ja kao one tvoje sestrice u ambulanti, kojima tutneš sto grama kafe, pa one igraju oko tebe.

-Pa jes’, ti si karakter! Ne znam da ima još neka doktorka da je kao ti, da odbije od pacijenta znak pažnje.

-Hiljadu puta sam ti rekla da radim na patologiji, a onima koje tamo donesu više se ne žuri da uđu preko reda i ne dolaze sa tom tvojom “pažnjom“.

-Samo se ti pravi pametna! Da si neki hirurg, ginekolog ili tako nešto….

Zato sam i otišla na patologiju, da bar na poslu mogu da imam mira! Znaš, kod mene nema nezadovoljnih i ni sa jednim pacijentom se nisam posvađala. Još mi nijedan nije umro na stolu! I ‘ajde, skuvaj tu kafu!

(Marina Kitanović Vasić)

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here