Prethodnih dana, ulicama sela Manđelos, šetkala se roda. Tanana, bela, gizdava roda. I čudili su se prolaznici, zagledali je, fotografisali… Sa širokim osmehom na usnama! Dugo nisu videli rodu. Vesnicu proleća, radosti i blagostanja…u jesen. Dobar znak!
Očigledno joj nije hladno. Još uvek ne skriva svoj dugački kljun u perje. Preko sivog kamenja, zlatnosmeđeg lišća, pored mrazom osutog žbunja, kaska roda svojim sitnim i ujednačenim koracima. Odiše ravnodušnošću prema svemu što je okružuje i nehotice uliva poštovanje. Kod nekih i strahopoštovanje. Gušteri, insekti i pokoja žaba sklanjaju se glavom bez obzira i za sobom ostavljaju jedva primetan ugasitozelen trag po vlažnoj cesti.
Hrane je meštani i paze na nju dok ona korača ulicama u rano jesenje jutro, dok se u vazduhu još oseća miris opalog lišća, trave, vode i magle.
Da li to znači da će ove zime kroz manđeloške dimnjake proći mnogo radosti i dečji smeh ispuniti usnule domove? Da li će se ljudi oplemeniti izdržljivošću, marljivošću i strpljivošću? Da li će porodice širom raširenih ruku i otvorenih srca priviti na grudi novi život i učiti ga da poput ove rode slobodno korača ka zlatastoj svetlosti sunčevog izlaska i za sobom ostavlja neizbrisive reljefe? Sigurno hoće!
Danijela Milićević