Filipovićima iz Kuzmina konji vredniji od kraljevstva

0
6542

Porodica Filipović, iz Kuzmina u Sremu, zadovoljstvo nalazi u svojim lipicanerima. 

Najlepši su bili u predbožićnoj povorci. Vukli su laki fijaker sa badnjakom. Dar za svaku kuću. Lagano, od kuće do kuće. Posle Božića, u Laćarku, leteli su kao strele u postprazničnoj, gotovo zaboravljenoj srpskoj tradiciji jahanja konja. Tako su, ponovo, u srpsku Novu. U novi, neponovljivi kas.

Kuzmin, Srem, ravnica oduzima dah. Upija svaku misao… To je takav dodir sa nebom da čovek ne može da se sakrije.

U Kuzminu, porodica Radoslava Filipovića ore dvanaest jutara zemlje. U tri plastenika uzgaja svakojako povrće. Lubenice im se baš posreće, svake godine. Odustali su, ipak, od namere da zakupe i tuđe, posne njive. Ne isplati se, kažu. Paorima, na kraju, skuplji zakup od sakupljenog žita.

-Ma, koga to još zanima… Mir, konjiću! Mir… – umiruje „pobunu“ u štali Radoslav, pre nego što će nam pokazati gde on crpi snagu i ljubav da premosti i preboli to što je, kaže, i danas srpski seljak „zadnja rupa na svirali“.

Otvara visoku kapiju, a iza nje… Ma, kakvi konjići! Tri prelepa belca, lipicanera, ukopitili se u prostranoj štali. Samo glave izvijaju prema pridošlicama.

– Mere oni da li ste s dobrom došli – kaže Radoslav, koga u stopu prati mlađi sin Nemanja.

Stariji sin Stefan je na fakultetu u Novom Sadu. Studira poljoprivredu.

– De, Vero, ajde Veta, mrdni se Gravo – govori naš domaćin svojim lepotanima, kao ljudima.

A oni, kao da su se saglasili da od pogleda sakriju ždrebe Grofa. A on potpuno siv, miran. Tek mu je osam meseci. E, ima da se čeka da pobeli. Takvo je odrastanje lipicanera.

– Ne bih ga dao ni za kakvo blago – zagrlio Nemanja Grofa. – Stalno ljudi traže da ga kupe. Ne dam ga. A ne dam ni ove matore. Ne bi oni nigde samo u paradi bili, kao kod nas. To vam potpisujemo i ja i moj brat Stefan.

– Kad je Nemanja bio drugi razred osnovne, moj otac, a njegov deda Draško, kupio mu je za odličan uspeh u školi konjića. Ej, šta će srce… Velika je radost bila u kući. Obnovili smo tada viševekovnu tradiciju. A ja želim da danas, a posle mene i moje dece – ona živi. Nikada, mi Filipovići, nismo uprezali konje za oranje. Najlepša grla izrodili smo samo za svetkovine. Venčanja, krštenja, kada se krov na kući podiže… Najlepšim vezom na peškirima kitili smo, tada, naše konje. Išli u badnjačke povorke… božićna jahanja… Vole Sremci to. A da li je lako držati i održavati ovako rasnog konja? Nije! Svega se odričemo za tu ljubav. Žena moja i ja smo, eto, i duvan bacili. Poslednja naša mrva je za njih, kad vidimo da nam sinovi, Nemanja i Stefan, kad u dvorište kroče, prvo odu konjima.

Reč po reč… Namreškalo se nebo, kao kajmak, podne odavno puklo po širini, dunuo vetar… Konačno su i nas prihvatili ovi, beli lepotani. Prilaze nam, pružaju glave, podižu kopita. Njuškaju. Vreme je trebalo da protekne do tog trenutka.

Konji su velika ljubav porodice Filipović. Koga oni uvedu u štalu, to je veliko poverenje. I ljubav koja se deli. I, onda, kad sinovi Filipovića uskoče u sedla. I kad, bez uzda, usmeravaju konje. I kad im se na sapi popnu u veselju. Tako je u Filipovićima.

Tačno, tako je, neće konji sa svakim – kaže Radoslav.

Mi posmatramo njega i njegovog sina Nemanju. Pratimo spuštanje njihovih ruku na konjske sapi. To traje… I sve je u redu kada ih konj pogleda. Tada se potpuno smiri. Tada mu prilazimo i mi.

Ovi naši lipicaneri osećaju čoveka – govori Radoslav. – Prepoznaju dobro i loše u njemu. Ako je loš, povuku uši unazad. Pobune se, da tako kažem. Imaju čula za negativnu energiju… Pa, ta čula smo i mi, kao ljudi, nekada imali. Sada se ne bunimo. Moraćemo, ako je nešto ljudsko ostalo u nama.

Radoslav Filipović nije merio koliko su duboki koreni njegove porodice koja u Sremu neguje ljubav prema četvoronožnim lepotanima. Misli da su vekovi, iza, ovu tradiciju utisnuli u sremsku ravnicu i u ovu porodicu.

Trudiću se, a vidim da to žele i moji sinovi, da po cenu poslednje mrve zadržimo uspomene na ljubav prema ovim našim belcima – uverava nas Radoslav.

Mnogo je priča ispričano o ljubavi između ljudi i konja. O njihovom međusobnom razumevanju – podseća Radoslav Rada Filipović.

– Priče su jedno, ipak, ali ovo u čemu mi živimo, ovo je stvarna ljubav. Ona kojoj nesebično daješ da je zaslužiš i da je imaš. E, kad bi tako bilo i među ljudima.

(tekst/foto: Smiljka Kostić)

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here