U vremenu kada se aplauz više ne meri dužinom već političkom bojom, glumac Nenad Jezdić uspeo je u pozorištu u Sremskoj Mitrovici da rasproda dve predstave zaredom — i to bez ijednog statusa podrške, bez ijedne izjave tipa „uz studente“ ili „uz vlast“. Nenad Jezdić nije rekao ništa! I to „ništa“ je, izgleda, rasprodato do poslednje karte. S druge strane, jasno je i šta su to građani hteli da poruče kupujući karte dok su drugi glumci držali kartone i svoju umetnost uprljali politikom?
U zlom dobu sadašnjem, kada se od umetnika očekuje da bude političar, a od političara da glumi umetnika, Jezdić je uradio najsubverzivniju stvar od svih – nije zauzeo stranu. I gle čuda: narod je to kupio. Bukvalno. Zluradi cinici bi rekli – nestale su karte za predstavu “Knjiga o Milutinu” brže nego sendviči na mitingu!
Dok su studenti (koji ne žele da uče) blokirali ulice i objašnjavali na društvenim mrežama kako „Mitrovica mora da se probudi“, čitav grad je, izgleda, već bio budan – u redu ispred biletarnice. Dok su blokade zaustavljale saobraćaj, publika je, izgleda, zaustavila sumnju. Karte su planule brže nego što bi jedan tvit uspeo da se napiše, brže od malicioznog statusa na Fejsbuku. I dok su društvene mreže brujale o „moralnoj odgovornosti umetnika“, narod je izabrao – umetnost. Tako je glumac Jezdić, paradoksalno, bez ijedne izjave postao najglasniji.
„Kartu, molim!“ – glasio je tihi protest i protiv blokadera i protiv ćacija.
Dok se opozicioni deo društvenih mreža netolerantno pitao: „Kako može umetnik da ćuti?“, publika, koja više ne zna ni ko je opozicija, ni dokle doseže vlast, odgovorila je najdemokratskijim mogućim načinom – novčanikom. U zemlji gde se svaka rečenica meri po političkoj gravitaciji, najpametnije je – ne govoriti ništa. Jezdić je to, čini se, shvatio bolje od većine.
„Ne dajem podršku nikome“, rekao je (ili nije, zavisi od izvora), ali zato su građani dali podršku njemu – kupovinom karata na blagajni pozorišta. Sat vremena po objavi termina, sve je bilo rasprodato. K’o da su ljudi odlučili: „Nećemo da protestujemo, hoćemo da se prepustimo umetnosti, uz Nenada.“ Jer danas, kad kažeš „podržavam“, neko te odmah proglasi za izdajnika. A kad ne kažeš ništa – postaneš simbol otpora svima. On, eto, nije podržao ni protestante, ni antiblokadere, niti ideološke zvezdice sa Instagrama – i zauzvrat je dobio aplauz. Dva puta. U rasprodatoj sali.
Da se razumemo, ne zna se više ni šta je bunt. Neko blokira most, neko lajkuje status, a neko kupi dve ulaznice i ćuti. Možda je baš to nova forma građanskog aktivizma – tiha podrška umetnosti bez političke reciklaže. Jedni se bore za budućnost, drugi za karte u prvom redu. I možda je baš to slika Srbije danas – oni što viču i oni što ćute, ali i jedni i drugi nekako – na sceni.
Jer, sudeći po interesovanju, ispada da je narod rekao svoje: „Dosta nam je politike, hoćemo da gledamo umetnost.“ I dok protestanti za i protiv Vučića prave transparente, građani prave planove – kako da uhvate termin sledeće predstave. Ako su protesti metafora za one koji traže promene, možda je puna sala metafora za narod koji ga je već pronašao – u tišini između dva aplauza koji nisu namenjeni političarima!
