Poslednjih dana kroz pojedine medije i društvene mreže ponovo se provlači tvrdnja da je tokom devedesetih godina u Sremskoj Mitrovici postojao „logor za Hrvate“. Iako ovakve teze zvuče dramatično i emotivno snažno, one ne izdržavaju ozbiljnu proveru činjenica i predstavljaju još jedan primer politički motivisanog preoblikovanja istorije.
Pre svega, važno je jasno razdvojiti pojmove. U Sremskoj Mitrovici je postojala i danas postoji Kazneno-popravna ustanova, jedna od najstarijih i najvećih zatvorskih institucija u ovom delu Evrope. Tokom ratova devedesetih, u njoj su se nalazila lica lišena slobode iz različitih razloga – ratni zarobljenici razmenjivani u skladu sa tada važećim sporazumima, kao i osobe osuđene ili pritvorene po važećim zakonima. Zatvor, po definiciji i pravnom statusu, nije isto što i logor, naročito ne u smislu koji taj termin ima u međunarodnom pravu i kolektivnom sećanju Evrope 20. veka.
Drugo, tvrdnja o „logoru za Hrvate“ implicira postojanje sistematskog, etnički zasnovanog zatočenja civila, organizovanog s ciljem progona. Za takvu tvrdnju ne postoje presude, zvanični dokumenti niti zaključci međunarodnih sudova. Haški tribunal, koji je detaljno istraživao događaje iz ratova devedesetih, nikada nije utvrdio postojanje logora tog tipa u Sremskoj Mitrovici, niti je takav objekat kvalifikovao kao instrument etničkog progona Hrvata.
Treće, mit o „logoru“ uporno ignoriše činjenicu da su kroz istu ustanovu prolazili i Srbi, i Bošnjaci, i Hrvati, kao i pripadnici drugih nacionalnosti, u zavisnosti od konkretnih okolnosti i pravnog statusa. Nacionalna pripadnost nije bila kriterijum za postojanje ustanove, niti za njenu funkciju. Pretvaranje zatvorske institucije u simbol etničkog stradanja predstavlja grubu manipulaciju činjenicama.
Posebno je problematično što se ovakve tvrdnje plasiraju bez imenovanih žrtava, bez spiskova, bez dokaza, ali sa jasnom političkom porukom. Cilj nije istina, već održavanje narativa kolektivne krivice i stalno podgrevanje međunacionalnih tenzija, naročito u trenucima kada se suočavanje sa sopstvenim odgovornostima izbegava.
Na kraju, važno je reći: svaka pojedinačna zloupotreba, loš tretman ili kršenje prava mora biti imenovano, istraženo i osuđeno. Ali iznošenje neproverenih i netačnih tvrdnji o „logorima“ ne doprinosi pravdi, već je udaljava. Istina ne trpi propagandu, a pomirenje ne može biti izgrađeno na lažima. Sremska Mitrovica nije bila „logor za Hrvate“. Bila je zatvorska ustanova u državi zahvaćenoj ratom, čija se uloga danas namerno izvlači iz pravnog i istorijskog konteksta. Sve ostalo spada u domen političkog marketinga, a ne ozbiljne istorije.
