Malo je vodotokova u Sremu koji u sebi nose toliko istorije, uspomena i simbolike kao Jelisavetin kanal, među meštanima Kuzmina i Bosuta poznatiji jednostavno kao Vrtić. Danas ga mnogi prolaze ne obraćajući pažnju, ali pre više od jednog veka upravo je ovaj kanal bio jedan od najvažnijih hidrotehničkih objekata zapadnog Srema, bez kojeg bi život i poljoprivreda u ovom delu ravnice bili gotovo nezamislivi.
Jelisavetin kanal nije prirodni vodotok. Iskopan je tokom velikih melioracionih radova u vreme Habsburške monarhije, kada su močvarna područja Srema pretvarana u obradive oranice. Njegova osnovna namena bila je odvođenje viška vode sa njiva, sprečavanje zadržavanja podzemnih voda i zaštita sela od poplava. Zahvaljujući mreži ovakvih kanala, hiljade hektara nekada močvarnog zemljišta postale su među najplodnijim njivama u Srbiji.
I danas Jelisavetin kanal ima istu funkciju – prihvata atmosferske vode, reguliše vodni režim i štiti poljoprivredno zemljište od plavljenja. Njegov značaj posebno dolazi do izražaja nakon obilnih kiša, kada omogućava da se voda brzo povuče sa oranica.
Poreklo naziva nije sa sigurnošću dokumentovano, ali istoričari smatraju da je kanal dobio ime po Jelisaveti (Elizabeti), pripadnici habzburške dinastije. U to vreme bilo je uobičajeno da značajni infrastrukturni objekti nose imena članova carske porodice. Međutim, među stanovnicima Srema mnogo je poznatiji pod narodnim nazivom Vrtić, koji se koristi već generacijama i gotovo je potisnuo njegovo zvanično ime.
Stariji stanovnici Bačinaca, Kukujevaca, Gibarca, Morovića i okolnih sela sa setom pričaju kako je nekada izgledao Jelisavetin kanal. Kažu da je voda bila bistra, a kanal prepun života. U njemu su se mogle uloviti štuke, šarani, karaši, linjaci, babuške, smuđevi i somovi. Na obalama su se često mogli videti divlje patke, čaplje, kornjače, žabe i brojne druge životinjske vrste. Za mnoge dečake iz tog kraja upravo je Vrtić bio prvo mesto gde su naučili da pecaju. Letnji raspusti provodili su na njegovim obalama, dok su stariji ribolovci tvrdili da je bilo dovoljno zabaciti udicu kako bi se kući vratili sa punom čuvarkom.
Danas su takve slike gotovo nezamislive.
Gde je nestao život? Mnogi meštani smatraju da je Jelisavetin kanal izgubio nekadašnje bogatstvo zbog dugogodišnjeg zagađenja i nebrige. Posebno se u razgovorima stanovnika ovog kraja često pominje da su otpadne vode iz industrijskih pogona, među kojima se navodi i mesna industrija, godinama negativno uticale na kvalitet vode.
Iako bi uzroke današnjeg stanja trebalo utvrđivati na osnovu stručnih analiza i merenja, činjenica je da brojni meštani svedoče kako je kanal danas daleko siromašniji ribom i drugim životinjskim svetom nego što je bio pre nekoliko decenija. Pored mogućeg zagađenja, na stanje kanala utiču i zarastanje vegetacijom, zatrpavanje otpadom, nedovoljno održavanje i klimatske promene koje dodatno smanjuju količinu vode u pojedinim periodima godine.
Jelisavetin kanal nije samo odvodni kanal. On predstavlja deo istorije Srema, svedočanstvo vremena kada je čovek uspeo da ukroti močvare i stvori plodnu ravnicu koja i danas hrani hiljade ljudi. Zato njegovo očuvanje nije samo pitanje vodoprivrede, već i odgovornosti prema prirodi i budućim generacijama. Jer kanal u kojem ponovo ima ribe, ptica i života bio bi najbolji dokaz da je moguće vratiti ono što je decenijama izgubljeno.
Možda će tada neki novi dečaci, kao nekada njihovi dedovi, ponovo provoditi letnje dane na obali Vrtića, čekajući da se plovak zatrese na mirnoj vodi Jelisavetinog kanala.
(M. Milivojević)