Sremskomitrovački portal

Jesu li nam Domovi zdravlja, uopšte, potrebni? NEMA DOKTORA – NEMA NI REDOVA!

Zdravlje je najveće bogatstvo. Zato nas toliko i košta!

Ako počne da vas žiga, probada i slično, pa rešite da odete do najbliže ambulante, dobro se pripremite. Kad prođete visinske i psihofizičke pripreme, pozdravite se sa familijom i komšijama, pa put pod noge, pravac u dom zdravlja. Mobilni obavezno napunite, trebaće vam. Odličan je za ubijanje dosade, a i da pozovete hitnu pomoć, ako vam pozli.

PIŠE: Marina Kitanović Vasić

Kad stignete gde ste naumili, predstoji vam savladavanje nekoliko prepreka. Prva, najvažnija i najteža, šalter. Ako u DZ ne poznajete čak ni čistačicu, stajaćete izvesno vreme sa knjižicom (i eventualno rezultatima), kao obelisk. Najbolje da stojite što bliže vratima, da bi vas pre uočili. Kad sestra prođe pored vas, ili otvori ono prozorče na šalteru, pa drekne: “Šta vi čekate tu? “ brzinom munje joj poturite knjižicu pod nos, i ništa ne objašnjavajte. To će vam u njenim očima biti veeeeliki plus. Zatim lepo pređite u čekaonicu, pošto tu više nemate šta da radite.

Ako živite u gradu, dočekaće vas prijatno klimatizovana prostorija. Ponavljam zdravlje košta! Međutim, ako živite u nekom slepom crevu od selendre, moraćete da se preznojavate, kao u sauni. Kad uđete u ordinaciju, džaba vam svo kupanje i pirkanje, ima mnogo lepo da se “osećate“. Da ne pričamo o tome da su čekaonice u seoskim ambulantama prebukirane, jer doktor ordinira 1-2 puta nedeljno (il’ to beše mesečno). Taman da se prikupe jaja, mleko, sir, poneko pilence, sve domaće i zdravo, da se preživljava u varoši od prvog do prvog.

Čekaonice u gradu, osim što su leti prijatno prohladne, razlikuju se od seoskih i po tome što se u njima pacijenti dele na dve grupe. Jedni su oni što znaju tetku od strine, čija komšinica ispija kafu sa glavnom sestrom. Ostali, rekli smo već, koji ne poznaju ni čistačicu, moraju da čekaju. U selu svako svakog poznaje, pa tih nijansi nema. Bez obzira na geografsko odredište, i u selu i u gradu, uvek je gužva k’o da je pijačni dan. Kao i svuda gde se čeka, mesto je idealno za razmenu tračeva, ali, naravno, dominiraju zdravstvene teme. Takođe, tu ćete utvrditi da su svi ovi što čekaju zdraviji od vas. Sve sam hipohondar, da se zgroziš, na šta se sve bacaju pare od osiguranja. Dok igrate igricu, odvojite uvo i slušajte šta se priča. Naslušaćete se gluposti i arhigluposti, ko se sve izlečio čudotvornom vodom, i o onim magnetima što leče od reume i svega ostalog, a najviše od života. . . .

Obavezni inventar svake čekaonice je osoba, uglavnom ženskog roda, u prezrelim godinama, koja se razume u S-V-E, ali baš u sve!

Dok ste u čekaonici morate biti dvostruko oprezni. Prvo, u opštem žamoru može da se desi da ne čujete kad vas prozovu. Drugo, stalno odnekud izviru likovi koji mogu biti uzrok da se vaše čekanje oduži u nedogled. To su oni samo-da-nešto-pitam-doktora, ili brzo-ću-ja-samo-da-doktor-vidi-rezultate. Oni poznaju tetkinu strinu i idu preko reda. I ostanu unutra, pa dve-tri svetlosne godine. Da! Usput, ako se upustite u razgovor, (lepo vam kažem, baterija na mobilnom mora da bude puna!) dobićete par dijagnoza od prisutnih, sveznajućih persona, penzionerske provenijencije. Ne znam šta one traže ovde, kad sve znaju bolje od doktora, što se ne leče sami?

Napokon, kada uđete u ordinaciju, sve vreme ovog sveta je vaše. Ima da pričate, k’o Aleksa Žunić, sreski špijun, sve od početka, od 6 sati kad ste ustali, pa kako vas je previjao stomak i šta ste sinoć večerali. . . .

U to vreme doktor će završiti sa popunjavanjem kartona prethodnog pacijenta. To im je omiljena fora, prozovu vas, a još završavaju papirologiju onog pre vas, kao, joj, što smo zatrpani poslom. Kad, konačno, obrati pažnju na vas, posle letimičnog pregleda, reći će vam da se ne brinete, nije ništa ozbiljno. Uprkos tome, prepisaće vam gomilu lekova. Jedan, eventualno dva, platiće socijalno. Ostalih 15 moraćete da kupite. Kao da i ona dva niste već platili kroz obavezno zdravstveno osiguranje.

Sad ponovo na šalter. Overa recepata traje k’o zidanje Skadra na Bojani. A sestra – ljubazna. Ne, ne nasedajte! To se ona raduje što će vam uskoro videti leđa. Usput svratite u apoteku. Umorni ste, mrzi vas da obigravate sve ostale, pošto u ovoj nema svih lekova. Zato uzimate šta ima, pa kući.

Kad vam se, uz kaficu, razbistre misli, počnu da naviru pitanja. Šta ste, uopšte tražili u ambulanti, kad vam nije ništa. I što ste dopustili da se ona dileja od doktora uči na vama. I tu dolazimo do ključne premise za našu reformu zdravstva. Šta će, bre, nama doktori, medicinski fakulteti, i svi oni klinički centri, kad se u Srbiji sve svodi na samo dve dijagnoze i dve terapije. Ako vas probada, žiga, boli zub ili glava, dijagnoza je jasna: “u’vatila te promaja, sine“. Sve ostalo je “od sekiracije’‘. Što je najvažnije, ne treba vam doktor Haus, kad te dve dijagnoze može da vam postavi svaka srpska baba. Što starija baba, pouzdanija informacija! Terapija, adekvatna, tradicionalna: rakija i beli luk! Može pojedinačno, može zajedno – nema interakcije, a (ne)željena dejstva… pa, brzo prođu.

‘Ajd’, u zdravlje!

Exit mobile version