Postoji jedna posebna sorta ljudi koja je ubeđena da joj pripada pravo da drugima drži lekcije o moralu, demokratiji, slobodi, toleranciji i ljudskom dostojanstvu. To su oni koji sebe nazivaju elitom, a sve koji ne misle kao oni unapred proglašavaju neprosvećenim, primitivnim, zaostalim i nedostojnim ozbiljnog razgovora. A onda se dogodi da neko iz tog sveta, umesto argumentom, posegne za ponižavanjem drugog čoveka.
Slučaj polivanja glumice Lidije Vukićević jogurtom po glavi otvara upravo to pitanje: gde prestaje pravo na protest, a počinje nasilje? I koliko je zapravo duboko licemerje onih koji se zaklinju u slobodu, ali je priznaju samo ljudima koji dele njihova politička uverenja?
Da se razumemo: niko nije dužan da se divi glumici, političaru, novinaru, pevaču ili bilo kojoj javnoj ličnosti. Svako ima pravo da ih kritikuje, osporava, ismeva njihove stavove i javno im se suprotstavlja. To je suština slobodnog društva. Ali niko nema pravo da drugoga fizički napada, ponižava ili zastrašuje zato što mu se ne dopada ono što govori, misli ili predstavlja.
I tu bi stvar trebalo da bude jednostavna. Ako je polivanje jogurtom čin ponižavanja i politički motivisanog obračuna, onda ga treba osuditi bez obzira na to ko je počinilac, a ko žrtva. Bez dvostrukih aršina, bez ideoloških izgovora i bez pokušaja da se nasilje proglasi prihvatljivim samo zato što je usmereno prema nekome ko nam nije simpatičan.
Međutim, upravo tu nastaje problem sa samozvanom elitom. Kada oni govore o sebi, onda su to građanska hrabrost, moralna vertikala, evropske vrednosti i odbrana slobode. Kada govore o drugima, naročito o ljudima koji ne dele njihove političke stavove, rečnik se menja. Odjednom su tu primitivci, rulja, nepismeni, zatucani i ljudi koji navodno nisu dostojni da odlučuju o sopstvenoj sudbini.
Kao da se ljudsko dostojanstvo dobija članstvom u nekom neformalnom klubu podobnih. Kao da pravo na mišljenje pripada samo onima sa pravim društvom, odgovarajućim obrazovanjem, poželjnim političkim stavovima i dovoljno poznatim licima.
A ko je toj eliti izdao potvrdu da je iznad ostalih građana? Diploma? Umetnička karijera? Popularnost? Broj pratilaca na društvenim mrežama? Uverenje da se nalazi na pravoj strani istorije?
Ništa od toga nikome ne daje pravo da druge ljude smatra manje vrednim. Kultura nije povlašćeni društveni status, već, između ostalog, sposobnost da se sačuva dostojanstvo čak i onda kada se sa nekim duboko ne slažemo. Obrazovanje nije dozvola za prezir, a javna prepoznatljivost nije imunitet od kritike. Zato je pitanje koje se nameće mnogo šire od jednog jogurta i jedne glumice: šta bi tek radili da nisu kulturna elita?
Ako je nekome ko se predstavlja kao obrazovan, prosvećen i moralno nadmoćan prihvatljivo da ponižava druge, da ih unapred otpisuje kao nižu vrstu građana ili da za sebe traži pravila koja ne važe za ostale, šta onda možemo da očekujemo od onoga ko nema ni njegovu javnu poziciju ni njegove društvene privilegije?
Naravno, ne treba od jednog incidenta praviti kolektivnu optužnicu protiv svih glumaca, umetnika, intelektualaca ili ljudi koji podržavaju određenu političku opciju. Među njima ima časnih ljudi, kao što ih ima u svim delovima društva. Problem nije u eliti kao mogućem skupu sposobnih i obrazovanih ljudi. Problem je u onima koji su od tog pojma napravili titulu sopstvene nadmoći.
Prava elita ne mora da se proglašava elitom. Ona se prepoznaje po radu, znanju, odgovornosti i odnosu prema drugima. A onaj ko mora neprestano da dokazuje da je iznad običnog sveta često samo pokušava da prikrije koliko mu je potrebno da u tom svetu pronađe nekoga ispod sebe.
Isto tako, osuda ponižavanja ne znači da javne ličnosti treba poštedeti kritike. Naprotiv. Što je nečiji javni uticaj veći, to bi njegova odgovornost za izgovorenu reč trebalo da bude ozbiljnija. Glumci imaju pravo na političke stavove, kao što građani imaju pravo da te stavove osporavaju. Ali niko nema pravo da se zaklanja iza svoje profesije, popularnosti ili političke pripadnosti kako bi izbegao odgovornost za sopstvene postupke. Zakon ne sme da zavisi od toga ko je kome simpatičan, ko je na kojoj političkoj strani i ko sebe smatra boljim od ostalih. Ako se prekršaj ili nasilje utvrde, odgovornost mora da bude jednaka za sve. Ako je nešto nedopustivo kada se dogodi nama, ne može postati prihvatljivo kada se dogodi našim protivnicima.
U suprotnom, ne živimo u društvu slobodnih ljudi, već u društvu plemena koja svako za sebe prisvajaju moralni monopol. Jedni drugima osporavaju pravo na mišljenje, dok istovremeno zahtevaju neograničenu slobodu za sopstvene postupke.
A jogurt? On će se oprati. Poniženje će možda ostati zabeleženo na snimku, prepričavano po društvenim mrežama i korišćeno u političkim raspravama. Ali mnogo je teže oprati licemerje onih koji od drugih zahtevaju poštovanje, a sami ga uskraćuju svakome koga ne smatraju svojim.
Zato ovaj slučaj ne bi trebalo da bude povod za novo ponižavanje, revanšizam ili navijanje za jednu stranu. Trebalo bi da bude prilika da se podsetimo na nešto što bi moralo da važi za sve: niko nije toliko običan da bi smeo da bude ponižavan, ali niko nije ni toliko poseban da bi smeo da ponižava druge.
Jer, ako je jedino merilo kulture to na kojoj se strani političke barikade nalazimo, onda kultura odavno više nije kultura. Postala je samo još jedna značka kojom se maše iznad glava onih za koje smo odlučili da vrede manje. A to nije elita. To je samo predrasuda sa boljim manirima — sve dok ne nestanu i maniri.
(M. Milivojević)
