Mladi poljoprivrednik Sreten Timotijević iz Čalme, nadomak Fruške Gore, dokazuje da se tradicija duga dva veka može uspešno nastaviti i modernizovati. Iako mu je prvobitni plan bio usmeren ka sportu, povreda i ljubav prema rodnoj grudi vratili su ga na porodično imanje, gde danas vodi ozbiljnu proizvodnju u ratarstvu i svinjarstvu.
Sretenova priča nije tipična. Nakon završetka Fakulteta sporta i fizičkog vaspitanja (DIF) 2013. godine i sportske karijere prekinute povredom, našao se na prekretnici.
Presudio je moj karakter, oduvek sam želeo da budem svoj na svome, jer se tako osećam slobodnije – započinje priču Sreten. Kaže da njegova porodica živi u Čalmi oko 200 godina i da su se njegovi preci generacijama bavili poljoprivredom.
Od malih nogu sam na njivi, a 2012. godine počeo sam ozbiljnije da preuzimam poslove, videvši u tome perspektivu i prostor za rast – kaže Sreten. Danas Timotijevići obrađuju 80 hektara zemlje i vode farmu sa 50 krmača, što na godišnjem nivou daje oko 1.000 tovljenika. Ključna promena desila se 2019. godine, kada su odlučili da zatvore krug.
Odlučili smo da imamo svoje krmače i prasad koju tovimo. To nam pruža mnogo veću sigurnost. Ratarstvo je usko povezano sa stočarstvom, na njivama se seju kukuruz, pšenica i ječam, a gotovo celokupan prinos završi kao hrana za stoku na farmi – kaže naš sagovornik. Mladi poljoprivrednik kaže da je stočarstvo posao koji ne poznaje praznike ni bolovanja. Ciklus od 365 dana zahteva stalnu prisutnost.
Godišnji odmor u ovom poslu ne postoji. Najveći problem je nedostatak radne snage, što nam onemogućava da se bar nakratko sklonimo sa farme. Ovo je posao koji traži puno odricanja. Bilo da je rođendan ili neka druga prilika, ako se pojavi problem u objektu, to je prioritet. Ko nije spreman na to, bolje da ne ulazi u ovaj posao – iskren je Sreten. Uprkos svim izazovima, afričkoj kugi koja je prethodnih godina desetkovala farme u okruženju i teškim uslovima rada, Sreten ne odustaje.
Ove godine je bolja situacija kada je reč o afričkoj kugi. Manje je žarišta i mi smo se u međuvremenu prilagodili tome. Manje šetamo po farmi, više imamo mera o kojima se vodi računa. Nismo ni ugoženo područje. Međutim, to ne znači da treba prestati voditi računa, naprotiv, moramo biti oprezni – kaže naš sagovornik. Ipak, najveći problem predstavljaju drastične oscilacije u ceni žive vage tovljenika, koja se kretala od 280 pa sve do 130 dinara.
Trenutna cena od 150 do 170 dinara je niska. Teško je hvatati ritam i planirati proširenje kapaciteta kada je tržište tako nestabilno. Kada se podvuče crta, može da se zaradi, ali je borba neprestana – kaže mladi domaćin. Kao rešenje za ovu nesigurnost, Sreten planira korak dalje – izgradnju mini klanice i sopstvenu preradu. Cilj je da se kroz finalni proizvod zaštite od tržišnih potresa i osiguraju stabilniji priliv novca. Na farmi rade otac, majka i on, dok brat, koji je u Novom Sadu na školovanju, uskače kad god je potrebno.
Može da se živi od ovoga, ali se moraju pratiti izazovi u vremenu u kom živimo. Od malog broja krmača ili malo zemlje više nema opstanka. Modernizacija nam omogućava da sa manje fizičke snage uradimo više, ali obim proizvodnje mora biti veliki. Naša farma je porodičnog tipa i tako možemo da opstanemo, a ako želimo da zapošljavamo radnike, moraćemo znatno da se širimo – zaključuje Sreten Timotijević.
