Dok sa govornice gromoglasno osuđuje partijsku hobotnicu koja zapošljava stranačke kadrove, naši blokaderski junaci pažljivo broje lajkove na društvenim mrežama i potencijalne glasove. Retorika je oštra, reči teške, a moralni standardi visoki kao jarbol. Ipak, čim se megafoni isključe, ostaje pitanje: da li je problem u zapošljavanju „svojih“ – ili u tome ko zapošljava?
Godinama već slušamo isti refren: vlast zapošljava rođake, kumove, ljubavnice, stranačke aktiviste. Kritika je na mestu, reklo bi se. Ali kada isti kritičar istovremeno sanja kabinet, funkciju i službeni automobil, kritika dobija novo značenje. Nije to borba za princip – to je predstavljanje svojim istomišljenicima za buduću poziciju.
Kad takvih ljudi posebno su zanimljive nade položene u studentski pokret. Studenti, nekada simbol pobune i ideala, danas su u ovoj priči svedeni na politički lift od kojeg se očekuje da iznese teret tuđih ambicija, da protestom, blokadom ili šetnjom obezbede ono što se u opozicionoj tišini već priprema – funkciju.
Paradoks je očigledan: pljuje se sistem, ali se mašta o njegovim privilegijama. Kritikuje se partijska knjižica, ali se potajno meri njen format. Govori se o meritokratiji, a računa na „naše ljude“ čim se promeni tabla na vratima. U toj priči studenti postaju scenografija. Njihov idealizam je kulisa, a slogan je dekor. I dok se javno poziva na promene, privatno se prave spiskovi – ne nekih novih zahteva, već potencijalnih kadrova.
Na kraju, ostaje stara istina balkanske politike: nije problem u zapošljavanju „svojih“, nego u tome čiji su „svoji“. A studenti? Oni bi, kao i uvek, mogli jednog dana svega da se sećaju sa uverenjem da su menjali svet – dok je neko drugi menjao samo adresu kancelarije.
