Savremena koreodrama o ženi koja u društvu strogih pravila i zatvorenih očekivanja čezne za detetom, smislom i slobodom „Jerma – Zemlja bez kiše“, premijerno će biti izvedena u sredu, 10. decembra, na Velikoj sceni Pozorišta „Dobrica Milutinović“ u Sremskoj Mitrovica, s početkom u 20 časova.
„Jerma – Zamlja bez kiše“ je koprodukcija mitrovačkog pozorišta i Kulturnog centra „Pećinci“ koja se realizuje pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Republike Srbije, Pokrajinskog sekretarijata za kulturu, javno infromisanje i odnose s verskim zajednicama, Opštine Pećinci, Gradske uprave za kulturu, sport i omladinu Grada Sremska Mitrovica, Nacionalnog saveta Roma i Kancelarije za inkluziju Roma. Prva repriza zakazana je za četvrtak 11. decembar, a durgo reprizno izvođenje je u petak 12. decembra. Ulaznice su u prodaji od 1. decembra u mitrovačkom pozorištu, a rezervacija i kupovina karata može se izvršiti putem broja telefona: 022/615-115 svakog radnog dana od 8 do 15 časova.
U svetu u kom se telesnost kontroliše, a tišina nameće kao norma, Jerma postaje zarobljenica braka bez bliskosti i zajednice koja neprestano sudi. Kroz jezik pokreta, muzike i živog zvuka na sceni, predstava prati njen put od svadbenog obreda, preko sna, ogovaranja, iskušenja i zabranjene bliskosti, do tragičnog raspleta. U središtu drame je tajni pakt dvojice muškaraca – čin reproduktivne manipulacije koji pokreće niz događaja što će slomiti i brak i zajednicu. „Jerma“ je poetska i surova priča o žudnji, telu, slobodi i ceni koju plaća ona koja odbija da se pomiri sa životom koji su drugi izabrali umesto nje.
S tim u vezi, uoči premijere razgovarali smo sa rediteljem predstave Slobodanom Stankovićem.
Šta Vas je privuklo „Jermi“ i zašto ste se odlučili za koreodramsku formu?
Lorkina „Jerma“ je jedan od najjačih dramskih tekstova o žudnji i praznini, i oduvek sam osećao da je njena energija pre jezik tela nego jezik reči. Upravo zato je koreodrama bila prirodan izbor – ritam, dah, pokret i tišina otkrivaju ono što slova ponekad ne mogu. U telu Jerme leži sva njena muka i sva njena nada, i želeo sam da predstava to učini vidljivim. Koreodrama omogućava da se unutrašnji dramski sukob prikaže kao pokretačka sila čitave scene. Ona pretvara Lorkin poetski svet u živu, pulsirajuću sliku.
Koja je centralna tema Vaše interpretacije ove tragedije?
Za mene je centralna tema kontrola nad ženskim telom u tradicionalnom društvu, kao i sve posledice koje proističu iz te kontrole. Plodnost se posmatra kao obaveza, a neplodnost kao krivica koju žena mora da nosi sama, čak i kada nije njena. To stvara dramu u kojoj je Jerma zarobljena u telu koje je neprestano posmatrano, mereno i vrednovano. Ali ona istovremeno postaje i simbol otpora, jer njena žudnja prerasta u svest o nepravdi. Upravo taj prelomni trenutak čini priču savremenom i bolnom.
Kako ste dramaturški tretirali fenomen „reproduktivne manipulacije“ koji je prisutan u radnji?
Huanov tajni dogovor sa Viktorom da oplodi Jermu bez njenog znanja predstavlja radikalan čin oduzimanja autonomije. Taj motiv je u našoj inscenaciji proširen i naglašen kao društveni mehanizam, ne samo kao privatni prestup. Ideja da muškarci odlučuju o ženskoj plodnosti otvara brojne savremene teme — od patrijarhalnih očekivanja do institucionalne kontrole reprodukcije. Na sceni to deluje kao hladni, ritualni obred u kom telo žene postaje sredstvo. Jerma upravo u trenutku saznanja doživljava konačni duhovni i moralni slom.
Kako biste opisali odnos između Jerme i Huana u Vašoj režiji?
To je odnos dve usamljenosti koje žive pod istim krovom. Huan ima strah od telesnosti, ali i duboko ukorenjen kompleks muškosti, što ga čini istovremeno krhkim i agresivnim. Njegova potreba da kontroliše Jermu je posledica sopstvene nesigurnosti, a ne stvarne moći. S druge strane, Jerma ne traži dominaciju, već prisustvo i nežnost, što Huan nije u stanju da joj pruži. Njihov brak je, dramaturški, kao kuća bez temelja — uredno građena, a unutra prazna.
Gde se po Vašem mišljenju nalazi tragični preokret u predstavi?
Tragični preokret počinje mnogo pre finala, i za mene se dešava u trenutku kada Jerma prvi put shvata da je njen brak zasnovan na laži. To nije trenutak ubistva, već trenutak saznanja da je postala objekat u tuđim odlukama. Od tog časa sve što čini ima kvalitet neminovnosti — kao da hoda unapred ispisanom stazom. Huanov pakt sa Viktorom postaje seme tragedije koje prerasta u konačni slom. Taj moment ruši njenu veru u ljubav, u muža i u svet.
Zašto je voda jedan od glavnih simbola Vaše inscenacije?
Voda u „Jermi“ predstavlja mesto prelaza — između želje i ostvarenja, između života i smrti. Htela ili ne, Jerma neprestano stremi ka vodi kao ka nekoj vrsti očišćenja ili izbavljenja. Na sceni, voda postaje ritualni prostor, ali i opasan prostor istine, u kom svako mora da se suoči sa sobom. U njoj se rađa nada, ali u njoj i umire ljubav. Kada se tragedija odigra upravo u tom prostoru, voda postaje svedok svih neizgovorenih istina.
Kakvu ulogu u predstavi imaju grupne scene — hor žena, pralje, devojke u reci?
Grupne scene funkcionišu kao savest društva, ali i kao mehanizam pritiska, pre svega, na glavnu junakinju. Pralje su, na primer, „javnost“ koja zna sve i komentariše sve, a da pritom nikoga ne štiti. Devojke u reci predstavljaju ideal slobode, ali i iskušenje kom Jerma ne sme da priđe bez posledica. Hor žena se kreće kao jedno telo, kao materijalizovana ideologija patrijarhalnog sela. One su i sudije i žrtve, i nose ritam mentaliteta koji Jermu gura ka tragediji.
Kako ste radili sa glumcima na podeli uloga gde više glumaca igra jedan lik?
Taj koncept zasniva se na ideji da je lik više psiholoških slojeva nego jedna fiksna ličnost. Glumci su zajedno gradili jedinstveno „energetsko telo“ lika, a svaki od njih je nosio jedan njegov aspekt. U Jerminom slučaju, to su želja, strah i pobuna; u Huanovom strah, moć i nemoć; u Viktorovoj liniji čistota, iskušenje i žrtva. Pažljivo smo kreirali pokret, hor, disanje i mizanscen tako da publika uvek oseti da gleda jednu ličnost u više oblika. Takav pristup produbljuje tragičnost i naglašava unutrašnje rascepe likova.
Šta smatrate da je najsnažnija scena u predstavi?
Za mene je to scena u kojoj Jerma i Huan ostaju sami nakon Viktorovog ubistva. To je poslednja bračna noć koja nikada nije zaista postojala, a sada se raspada u agoniji pokušaja da bude „normalna“. U tom trenutku, sva istina njihovog braka izbija na površinu — njihovo telo ne može da laže. Gušenje nije čin nasilja, već poslednji očajnički pokušaj Jerme da prekine život koji nije izabrala. Ta scena nosi čitavu tragediju u jednom dahu.
Šta želite da publika ponese sa sobom nakon gledanja predstave?
Želim da ponese osećaj da je prisustvovala nečemu intimnom, ali i duboko društvenom. Tema ženskog tela, njegove kontrole i manipulacije, i danas je aktuelna i bolno prisutna. Nadam se da će publika prepoznati da su Lorkini motivi mnogo više od prošlosti — oni su naše savremene dileme i borbe. Takođe bih voleo da oseti poetiku pokreta kao jezik koji može da govori o najtežim stvarima sa nežnošću. I na kraju, da Jerma ostane kao lik koji nije tragičan zato što nije imala dete, već zato što joj je život bio oduzet pre nego što je mogla da ga stvara.
U predstavi igraju: Aleksandra Urošević, Anastasija Rančić, Nađa Dulić, Andrijana Đorđević, Nina Martinović, Teodora Miklušev, Petar Đurđević, Nikola Janošević, Pavle Ivanović, Jovan Simeunović, Dragan Vesić, Marko Petković, Jelena Janković i Aleksandar Krstajić i deca: Matej Vuruna, Danilo Leški, Kosta Petrić, Kalina Arsenijević, Đurđina Karlaš. Dramaturg je Jelena Šarković, kompozitor je Miloš Matić, koreograf Jelena Arsić, saradnik za scenski pokret je Ognjen Malušić, saradnik za vokalnu tehniku je Agota Vitkai Kučera i klavirski saradnik Milda Želem Kuzminac. Orkestar čine: Milda Želem Kuzminac – klavir, Miloš Matić – tambura, Mladen Vukmir – harmonika, Zorana Nikolić – violina, Aleksandar Stanković – bubanj.
Scenografiju potpisuje Vesna Luković, a kostim Žika Nedeljković.
