Kako najavljuju lokalni mitrovački portali, petak, 13. februar 2026. godine će, po svemu sudeći, postati istorijski dan za Sremsku Mitrovicu jer je za taj dan najavljeno postavljanje spomenik poznatom gradskom prosjaku Šefku Alimanoviću poznatijem kao Jusa.
Na čelu kolone petnaestogodišnjih napora da se postavi spomenik, stajali su njegovi prosjački saborci. Jer, Sremska Mitrovica ima više vrsta prosjaka: sirotinjskih koji su najbrojniji, onih iz srednje klase i onih elitnih, dobrostojećih, koji su upravo i pokrenuli akciju za podizanje spomenika. Iako elitni prosjaci godinama žive od narodnih para, njihovo prosjačenje zaogrnuto je plaštom društveno korisnih akcija, nepotrebnih, a bez kojih bi, po njihovim tvrdnjama, grad potonuo u mrak neke zaostale kasabe.
Na taj način, u Sremskoj Mitrovici je decenijama izrastala prosjačka elita. Svesni svoje misije, s pravom su za zaštitni znak izabrali, ni krivog ni dužnog, Jusu. I tako, uz biste rimskih careva i austrougarskih plemića (Ćira Milekić), obeležje Mitrovice biće bista prosjaka Juse. Stvarno zaslužni građani za razvoj Sremske Mitrovice, poznati kulturni pregaoci ili sportisti – nosioci olimpijskih medalja, neće imati tu čast da budu zabeleženi u svom gradu jer nisu po meri ove prosjačke elite.
Da budemo posve direktni, reč je o ljudima koji se kriju iza inicijativnog odbora na čijem je čelu Slobodan Simić, osoba koju u lokalnim, pa i šire, okvirima ne treba posebno predstavljati, jer je reč o nekadašnjem omladinskom funkcioneru komunističke partije, bivšem direktoru PSC „Pinki“, Ugostiteljskog preduzeća „Park“, te rezervata Bara Zasavica na čijem čelu ga je, po njegovom odlasku u penziju, zamenio njegov sin. Simić je, pre nego što će osnovati dinastiju zaduženu za rukovođenje Specijalnim rezervatom prirode, već podigao nekoliko spomenika u Sremskoj Mitrovici, i to mangulici, pulinu, ali je ipak najveći spomenik ruina nekad poznata kao Hotel „Sirmium“ koja je žrtva privatizacije UG „Park“ u vreme kada je Simić rukovodio ovim preduzećem, pa samim tim i učestvovao u krčmljenju narodne imovine.
Jasno je i da spomenik Jusi predstavlja nadrealno kurčenje (izvin’te me što psujem) one poražene autonomaške skruje Saveza komunista koja se, nakon uvođenja višestranačja, maskirala članstvom u Reformskoj stranci Ante Markovića, da bi, u poslednjih desetak godina, smarala Mitrovčane u formi Rotarijanske grupe koja se besomučno hvalila na medijima kad god bi bolnici (ili nekom) kupila aparat za sušenje ruku ili tome sličan proizvod sa kineske buvlje pijace.
Inače, zašto ne otkriti i to, Jusa je za života dobio od države stan solidarnosti, za razliku od mnoštva današnjih mladih parova koji za krov nad glavom moraju da se zadužuju kod banaka i to na više decenija. Jusa je redovno, o trošku naroda ovdašnjeg, išao na more, za razliku od miliona drugih ljudi koji su sebi letovanje morali lično da plate. I, kao vrhunac, Jusin spomenik bi trebao da predstavlja simbol običnog čoveka dobre duše. A kakvi ste onda vi koji ste sebi morali da kupite krov nad glavom i da sami plaćate svoja letovanja? Vi koji ste, za razliku od njega, morali da trpite šefove na poslu, da poštujete radno vreme, da vam deru kožu s leđa u fabrikama. Po mišljenju ove pseudo-elite iz autonomaško-retarderske lože, izgleda da ste vi neobični ljudi loše duše. Pa jeste li?
Recimo, na kraju, da odgovor na to pitanje nije ni potreban. Zato i ne čude brojne reakcije građana koje traže da se umesto veličanja prosjačenja, veličaju stvarne zasluge, rad i rezultati rada. A što se tiče tolerancije, Sremska Mitrovica, izuzev za vreme NDH, u njoj nikada nije oskudevala, pa ni sada.
