Martinci su jedno od sela koje se našlo u Svatovcu, slavnom sremskom bećarcu: “Čačinci, Bačinci, Kukujevci, Martinci…”, koji se i dalje izvodi po proslavama širom Srema i Slavonije. U proteklih par decenija izgubili su dosta stanovnika. Sa 4.369 na popisu 1961. selo se skoro prepolovilo – palo na 2.590 žitelja koliko ih je bilo na popisu 2022. Veliki broj praznih kuće od koji su neke i polusrušene govori da nije pomogla ni blizina Sremske Mitrovice i najvećeg sela u Sremu – Laćarka. Zanimljivo, na popisu 1948. Laćarak i Martinci su imali gotovo identičan broj stanovnika, a danas je Laćarak tri i po puta veći.
Martince istorijski izvori pominju još u predtursko vreme, 1445. godine. Za vreme Rimskog carstva mesto se zvalo Budalija a tu je 201. godine rođen prvi rimski car sa prostora današnje Srbije Trajan Decije.
Otac mu je bio oficir, a majka Herenija Etruscila je starog italskog porekla. Iako je bio starosedelačkog porekla, opredelio se za vojnu karijeru i zbog svoje hrabrosti i odlučnosti napredovao je od nižeg oficira do zapovednika rimske vojske. Između 234 – 238. bio je guverner provincije Donje Mezije. Oko 245. godine car Filip Arabljanin dodelio mu je važnu komandu na Dunavu. Krajem 248. godine bio je poslat da zaustavi pobunu u Gornjoj Meziji i Panoniji. Omiljen među vojnicima, ušao je u 249. godine u građanski rat sa funkcijom perfekta grada Rima. Pobeđuje Filipa Arbljanina u bici kod Verone i od vojske biva izbran za cara. U jesen iste godine Trajan Decije je stigao u Rim, gde je formalno postao rimski car. Počeo je reforme i unapređivanje države, ali je morao da interveniše na dunavskoj granici.
Tokom svoje kratke vladavine Trajan Decije je ratovao protiv Gota koji su prelazili Dunav da bi pljačkali po Meziji i Trakiji. Rat je trajao tokom 250. i 251. godine. Goti su opseli Nikopolj, ali ih je rimska vojska tada iznenadila, pa su pobegli. Ubrzo su porazili Rimljane, koje je predvodio Decije Trajan. Prvi put u istoriji rimski car je pobegao pred varvarima. Ostrogoti su onda opseli i osvojili Filipopolj. Tada se Tit Julije Prisk proglasio za cara pod zaštitom Gota. Oni su se ipak dosta iscrpili prilikom opsade Filipopolja i tako je Decije Trajan mogao da pređe u ofanzivu. Varvari su se povlačili i do bitke je došlo u močvarnoj oblasti današnje Dobrudže, u blizini Abrita 1. jula 251. Tada je na početku bitke Herenije Etruskus, sin Trajana Decija, bio ubijen, a ubrzo je ta sudbina zadesila i cara. Rimljani su bili teško poraženi. Trajan Decije je postao tako prvi rimski car koji je bio ubijen u bici. Ubrzo je deifikovan, zajedno sa sinom.
Međutim, za cara Trajana koji u narodnom predanju ima kozije uši nema dokaza da je ikada postojao i da ima bilo kakve veze sa ovim rimskim Trajanom. Ako je verovatno njegovom savremeniku vajaru koji mu je napravio bistu – njegove uši nisu bile šiljaste.
Martinci su bili naseljeni i u vreme Turaka, kao i u austrijsko vreme. Tada se prvi put pominju pod ovim imenom (1734). Položaj na granici dve geomorfološke celine i okruženje dobrim zemljama, omogućili su razvoj velikog i bogatog naselja.
Železnička stanica Martinci otvorena je za saobraćaj 7. oktobra 1891. Nalazi se na 94,1 km od Beograda, između stanica Kuzmin i Laćarak. Od 1885. kroz selo su prolazili čuveni vozovi “Orijent ekspres” i „Simplon Orijent” na svom put od Pariza ka Carigradu i nazad. Iako ga Agata Kristi ne pominje u svom slavnom romanu, izazovno je zamisliti sremske paore kako krajem 19. veka kroz prozor gledaju neke od najbogatijih ljudi Evrope koji putuju ka mističnom Carigradu.
Danas je zgrada Železničke stanice Martinci jedna od retkih sasvim uređenih u Vojvodini. Sveže okrečena i perfektno održavana. Vozovi iz nje polaze 14 puta, 7 puta u pravcu Šida i 7 puta u pravcu Rume, Stare Pazove i Beograda.
Crkva Svetog Nikole u centru sela izgrađena je u drugoj polovini 18. veka. Izgradnja tornja započeta je 1766, 20 godina kasnije, hram je dobio ikonostas a 1780-ih ukrašena je unutrašnjost crkve. Radovi na obnovi bogomolje sprovedeni su 1988. Spoljašnjost crkve je „osvežena“ poslednjih godina. Crkva poseduje horsku galeriju u zapadnom delu naosa. Ikonostas je nastao 1780-ih u duhu baroka i rokokoa, ima izuzetnu rezbariju. Ikone oslikao Mojsej Subotić.
Grobljem u Martincima dominira kapela porodice Žilić sagrađena od kamena i crvene opeke. Pored kapele je grob još jednog Žilića koji je mlad preminuo: “Imam sina kao bela vila. Crna zemlja od majke ga skrila. Od majke od sestrice, sunca jarkog male željanice. Kukaj, plači moja mila mati, Bog jedini sudbu nek naplati. Ko pročita suzu neka lije, štranga na vrat džabe došla nije!”, piše na spomeniku Marinka Žilića Miše koji je digao ruku na sebe u 24. godini.
Spomenik borcima NOB-a i žrtvama fašizma svojim gabaritima nadilazi veličinu Martinaca i slična obeležja po sremskim selima. Te veličine su spomenici u gradovima poput Rume, Inđije ili Sremske Mitrovice. Odmah je jasno da se ovde nešto baš značajno desilo.
„Ala muku muče Nemci, podigli se Sremci. Ćuprije i ceste ruše, ko da su bez duše! Železničke pruge ruše, pale sve državno! Kliču ‘Živio drug Tito!’ i to vrlo javno!”, piše na jednoj tabli. Na drugoj se pojašnjava kako je u ovom selu 25. februara 1942. počela Martinačka buna kojom je počelo čuveno sremsko ustaničko proleće.
Na masivnom spomeniku nalazi se i metalni reljef koji prikazuje radnike, seljake, studente i borce NOB-a. Pored njega biste mladića i devojke Jovanke i Save Gabošac. Jovanka je rođena u porodici Gabošac od oca Žarka Gabošca i majke Milke rođene Parmaković. Osnovnu školu završila je u rodnom selu, a višu tada Gimnaziju u Sremskoj Mitrovici. U partizane je zajedno sa bratom Savom otišla početkom Drugog svetskog rata. Poginula je 1942. godine u rodnom mestu gde je i sahranjena. Pred streljanje pljunula je ustaškom oficiru u lice. Tokom Drugog svetskog rata cela porodica Gabošac je nestala.
Otac Žarko Gabošac je preminuo još 1924. godine, najstarija sestra Damjanka je ubijena 1931. godine, majka Milka se preudala za drugog čoveka u selu i rodila najmlađe dete, ćerku Nadu Brkić 1932. Prvo je poginuo brat Sava, potom i Jovanka 1942. Majka kada je čula za pogibiju svoje dece skočila je u bunar u dvorištu zatvora u Sremskoj Mitrovici, ali nije uspela da se ubije, Nemci su je izvadili iz bunara, zatim je mučili i na kraju streljali. Cela porodica Gabošac sahranjena je na seoskom groblju u Martincima. Jovanka i njen brat Sava ostaće upamćeni kao dvoje mladih ljudi koji su dali svoje živote za slobodu koju nažalost nisu dočekali.
Kao partizansko selo, posle rata su Martinci bili i rasadnik pokrajinskih kadrova. U Martincima je rođen i Žika Berisavljević, poznati funkcioner iz autonomaškog perioda. Nedaleko od mesta na kojem su biste Jovanke i Save nalazi se i spomenik Martinčanima koji su poginuli ili pak odlikovani kao Solunski dobrovoljci. Oni su naime kao austrougarski soldati pali u rusko zarobljeništvo i odatle se javili u dobrovoljce na strani Kraljevine Srbije.
Zašto ne reći i da se fudbal ovde igra čitav jedan vek. Trava na terenu FK Borac 1925 u Martincima je podšišana u nekom klubu u Engleskoj. Objavljena je i knjiga „Sto godina fudbala u Martincima“, posvećena veku postojanja i rada Fudbalskog kluba Borac iz Martinaca. Autori izdanja, Miomir Fića Filipović iz Mačve i Sava Grujičić iz Martinaca, sa velikom pažnjom i emocijom zabeležili su priču o generacijama fudbalera, sportskih radnika i entuzijasta koji su tokom sto godina stvarali i održavali klub, ostavljajući dubok trag u istoriji lokalnog sporta.
Martinci su jedinstveni po još jednom običaju. Reč je o “Teranju Božića”. Naime, na dan pravoslavnog Božića 7. januara momci iz sela a poslednjih godina pridružile su im se i neke devojke, jašu konje i obilaze kuće domaćina koji su ostavili otvorenu kapiju kao znak dobrodošlice.
