Sremskomitrovački portal

SPOMENIK PROSJAKU!? Kako je Jusa, ni kriv ni dužan, podelio Mitrovčane

Jusa i Slobodan Simić

Posle nekoliko godina zatišja, manija za potrebom dizanja spomenika raznim likovima po gradskim trgovima, kao da se vratila na svoj početak. A sve je začeto, ko se toga jošte seća, onomad, kada je Slobodan Simić, upravnik ovdašnjeg rezervata “Bara Zasavica” obnarodovao da će nekakav odbor s njim na čelu, podići spomenik blaženopočivšem prosjaku mitrovačkom Šefku Alimanoviću, poznatijem po svom pomalo andićevskom nadimku – Jusa.

Jasnoće i preciznosti radi, autor ovog teksta nije Jusi nikad dao ni paru. Ne zato što je bezbrižni stanovnik mačvanskog dela grada, već zbog toga što nije osećao potrebu da, tim činom, za razliku od inicijatora podizanja spomenika – pere svoju savest.

Deluje smešno kada Simić u svojim nastupima, u kojima promoviše spomenik Jusi, kazuje kako je reč o simbolu malog čoveka, u isto vreme ne odgovarajući na pitanje kud se dede Ugostiteljsko-turističko preduzeće “Park” čiji je bio direktor, ko je uništio Hotel  Sirmium, a stotine radnika/običnih, malih ljudi, izbacio na ulicu usput ih opljačkavši ili na pitanje, kako je DOS posle Petog oktobra, čiji je on bio jedan od kolovođa, uništio mitrovačku privredu da ne ostane ni kamen na kamenu.

Sudbina “malih ljudi” tada ga nije interesovala kao što ga ne dotiče ni urbana legenda upravo o njemu koja kazuje da je svakoj bivšoj ženi ostavio po stan zarađen na grbači upravo tih malih, običnih ljudi, radnika.

Sa druge strane, samom Jusi – svaka čast!

O njemu kao ličnosti, nema potrebe govoriti. On je bio paradigma mitrovačkih prosjaka i jedan iz mnoštva lokalnih dobroćudnih luda (u najsimpatičnijem smislu te reči). Ko nije znao Jusu, taj nije živeo u S. Mitrovici. No, u simboličnom smislu gledajući, reč je, ne samo o prosjaku, već i o umno nerazboritoj osobi, dobroćudnom lenjivcu, zgubidanu bez budućnosti, dokoličaru, lezileboviću, šalabajzeru, socijalnom slučaju…

Jusa bi lako mogao biti simbol za sve to, a mnogi drugi bi imali više prava da budu simbol “malog, običnog čoveka”.

Za nisu primereniji simbol “malog čoveka” naši roditelji, očevi i majke, koji su iz sremskih pustara i bosansko-krajiških zabiti i čuka, došli u Mitrovicu i od zapuštene palanke napravili grad. Upravo oni koji su sve svoje snove i zavičaj spakovali u drvene kofere i, stigavši ovde, na obalu Save, sa svojih deset prstiju, fanglom i mistrijom, šoferskim volanom, izgradili desetine fabrika (one koje su posle funkcioneri DOS-a uništili) i skućili se izgradivši Blok B i Malu Bosnu i mnoštvo stambenih naselja (M. Huđi, Dekanac, Stari Most itd.). Upravo oni koji su, nepismeni i siromašni, hrabro uhvatili život za rogove i na svojoj grbači odhranili i iškolovali nas, njihovu decu i unuke, da bi danas u Mitrovici (a ne u nekakvom post-Sirmiumu) mogli da živimo kao lekari, profesori, inženjeri, naučnici, majstori zanatlije…

Zar oni, darivani epitetom “malog čoveka”, ne zaslužuju spomenik u centru grada koji bi simbolizovao svakog od njih ponaosob i gajio uspomenu na anonimnog došljaka koji je sagradio grad u kojem mi danas živimo?

Zar ti naši preci, mali obični ljudi, od kojih je danas većina pokojna, ne zaslužuju spomenik zahvalnosti i sećanja od nas njihovih potomaka, spomenik koji bi simbolizovao budućnost, procvat, decu, slobodu i generalno slavio život, a zaslužuje prosjak Jusa, iza čijeg praznog života, po logici stvari – nije ostalo ništa!

S druge strane, pomišljam da Slobodanu Simiću i njegovoj autonomaško-drugosrbijanskoj falangi, oličenoj u nekakvom inicijativnom odboru za podizanje spomenika prosjaku, nešto drugo bilo na pameti.

Inspirisani idejom (po njihovom priznanju) izvesnog karikaturiste hrvatske nacionalnosti, koji je još pre rata i raspada Jugoslavije devedesetih, otišao u lijepu njegovu, odlučili su da mitrovačkog “malog čoveka” predstave simbolom sumasišavšeg prosjaka, kao antipodu goreopisanom neznanom došljaku koji je svoj život žrtvovao za dobrobit nas i onih koji će tek doći. Odlučili su da nam nametnu simbol ljudi bez budućnosti, prosjaka i bednika, a ne ljudi koji grade, rađaju decu i drže korak sa progresivnim delom čovečanstva.

A zna se, ljudi bez budućnosti su nanos, naplavina, smetnja, štetočine koje samo zauzimaju prostor bez ikakve koristi za globalnu civilizaciju. Poput su komaraca i muva. Za njih je jedino rešenje – ono konačno, uokvireno koncentracionim logorima. Njih izbrisati sa lica zemlje, nije ni greh ni neka šteta. Štaviše, inicijatori takvog poduhvata možda budu nagrađeni i kanonizacijom. Zvuči poznato, zar ne?

Hoćemo li, kao narod, biti među onima koji dva puta upadaju u istu rupu?

S druge strane, kako se čuje po kuloarima Gradske kuće, lokalna samouprava nije dala dozvolu za postavljanje Jusinog spomenika. Ako rukovodeći ljudi grada kolektivno polude, pa popuste pred pritiscima raznih nevladinih organizacija i ipak daju tu dozvolu, siguran sam da spomenik neće dugo stajati, ma na kojoj lokaciji bio.

Još mitrovačke majke rađaju domaćinske sinove, ponosne potomke sremskih pustara i bosanskih zabiti!

(Milan Milivojević)

OVDE MOŽETE SLUŠATI SMART RADIO

Exit mobile version