Sremskomitrovački portal

Sremci u iščekivanju novih hapšenja: KO JE SLEDEĆI NA REDU?

Ako je suditi po atmosferi na društvenim mrežama, Srem je poslednjih dana pretvoren u svojevrsnu čekaonicu za hapšenja. Jedni osnivaju nove portale, drugi prate policijske sirene, treći već uveliko sastavljaju spiskove onih koji bi, po njihovom mišljenju, trebalo da se nađu iza rešetaka. Ostaje još samo da neko napravi i kladionicu: ko je sledeći na redu?

U toj neobičnoj disciplini posebno se ističu pojedini virtuelni revolucionari, kojima je očigledno najveći životni događaj kada na internetu osvane vest o hapšenju nekog funkcionera. Nema tu mnogo interesovanja za činjenice, dokaze, sudske postupke ili pravne procedure. Važno je samo da se neko hapsi. Po mogućstvu neko ko im politički nije simpatičan.

Za pojedine sitne palanačke duše, koje su sopstvene životne promašaje odavno zamenile svakodnevnim prebrojavanjem tuđih grešaka, hapšenje nekog političara predstavlja gotovo praznični događaj. Kao da će se, onog trenutka kada neki funkcioner bude priveden, promeniti i njihova svakodnevica, rešiti njihove lične frustracije, nestati nezadovoljstvo sopstvenim položajem i odjednom procvetati život koji im je, eto, neko drugi pokvario.

Zato se po ceo dan visi na društvenim mrežama. Čeka se nova informacija, deli se stara, nagađa se o imenima, prepričavaju se neproverene glasine i svaka objava koja najavljuje nečiji politički ili životni sunovrat dočekuje se sa neskrivenim oduševljenjem. Kada nema novih hapšenja, valjda nastupa dosada. A sa njom i suočavanje sa sopstvenom svakodnevicom, što je, izgleda, najteži deo čitave priče.

A ko zapravo hapsi?

Poslednja dešavanja u Inđiji trebalo bi da budu dobra prilika da se neke stvari konačno razjasne. Predsednika Opštine Inđija Marka Gašića, direktora javnog preduzeća „Inđija put“ Uroša Trifunovića i još četiri osobe nisu hapsili ni predstavnici nekakve stare vlasti, ni predstavnici nove vlasti, niti je reč o političkoj akciji nekog partijskog štaba. Hapšenje je sprovedeno u saradnji sa policijom, po nalogu Posebnog odeljenja za suzbijanje korupcije Višeg javnog tužilaštva u Novom Sadu.

Prema saopštenju tužilaštva, sumnja se da je u periodu od 2023. do 2025. godine kroz javne nabavke za radove na saobraćajnoj signalizaciji omogućena isplata gotovo 27 miliona dinara za poslove koji, kako se sumnja, nisu bili izvedeni. Naravno, osumnjičeni nisu osuđeni i o njihovoj krivičnoj odgovornosti odlučivaće sud. Ali je za ovu priču važna jedna druga činjenica: postupak vodi tužilaštvo, a ne društvene mreže, politički aktivisti ili oni koji bi najradije sami određivali ko će biti uhapšen.

I upravo tu dolazimo do pitanja koje bi moralo da bude mnogo važnije od beskonačnog nagađanja o tome ko će sledeći završiti u policijskom automobilu. Gde su tužioci bili do sada?

Ako se sumnja na nepravilnosti u poslovanju „Inđija puta“ odnosi na period od 2023. do 2025. godine, a ako su, kako su objavili mediji, opozicioni odbornici još u martu 2025. podneli krivičnu prijavu, sasvim je legitimno pitati zbog čega je bilo potrebno toliko vremena da se dođe do hapšenja i konkretnih istražnih radnji. Da li je tužilaštvo tek sada prikupilo dovoljno dokaza? Da li je istraga bila složena? Da li su postojale objektivne prepreke? Ili je neko, eventualno, pokušavao da spreči da se dođe do određenih saznanja? To su pitanja na koja javnost ima pravo da dobije odgovore.

Ukoliko je bilo političkih pritisaka, opstrukcija ili pokušaja da se tužioci spreče u radu, onda bi bilo krajnje vreme da se o tome javno progovori. I to konkretno, sa imenima, datumima i objašnjenjima. Nije dovoljno naknadno se pozivati na navodne pritiske, a godinama ćutati o tome ko ih je vršio i kako je bilo moguće da takvi pritisci utiču na postupanje pravosudnih organa.

Tužilaštvo mora da radi nezavisno od izvršne vlasti. Ako je neko tu nezavisnost narušavao, onda javnost mora da zna ko je to činio. A ako nije bilo nikakvih pritisaka, onda je pitanje efikasnosti i blagovremenosti postupanja još važnije. Jer pravda koja stigne posle nekoliko godina jeste bolja od pravde koja nikada ne stigne, ali to ne znači da građani ne treba da pitaju zašto je toliko dugo putovala.

Ipak, čini se da će ova pitanja najmanje zanimati one koji su od tuđih hapšenja napravili svoj omiljeni internet-sport. Njima nije naročito važno kako funkcioniše pravosuđe, ko je podneo krivičnu prijavu, koliko je trajala istraga, postoje li dokazi ili kakav će biti sudski epilog. Njih zanima samo sledeća fotografija, sledeći naslov i sledeći razlog da napišu nekoliko pobedničkih komentara.

A sutra? Sutra će opet morati na posao, u prodavnicu, u fabriku, za kasu, u kancelariju ili gde ih već čeka njihova sasvim obična svakodnevica. Računi će i dalje stizati, gorivo neće pojeftiniti zato što je neko uhapšen, a život neće postati sadržajniji samo zato što je na društvenim mrežama osvanula još jedna vest iz crne hronike. Možda je upravo u tome najveća ironija: ljudi koji toliko željno čekaju da se drugima život promeni iz korena, često ne pokazuju ni najmanju želju da promene bilo šta u sopstvenom.

Zato bi, umesto svakodnevnog sastavljanja spiskova za hapšenje, bilo korisnije da se javnost bavi pitanjima odgovornosti, dokazima, radom institucija i sudskim epilozima. I da se ne zaboravi da je cilj pravde da se utvrdi istina i kazne oni za koje se krivica dokaže, a ne da nekome posluži kao besplatna zabava u dokonom popodnevu.

A što se tiče pitanja iz naslova – ko je sledeći na redu? To ne treba da odlučuju ni Fejsbuk komentatori, ni političke navijačke grupe, ni oni kojima je tuđa nesreća jedini izvor dnevnog uzbuđenja.

To treba da utvrde tužioci, na osnovu dokaza, a konačnu reč da daju sudovi. I bilo bi dobro da, osim imena sledećih osumnjičenih, jednom saznamo i imena onih koji su eventualno godinama sprečavali da se do istine dođe.

(M. Milivojević)

Изађи из мобилног издања