Poslednjih decenija u Srbiji se mnogo govori o vraćanju oduzete imovine osobama kojima je ona bila konfiskovana posle Drugog svetskog rata. Jedna od najosetljivijih tema odnosi se na potomke Nemaca — pre svega Podunavskih Švaba koji su živeli u Sremu, Banatu i Bačkoj pre 1945. godine, a čija je imovina nakon rata često oduzeta i pripisana državnoj ili društvenoj svojini. Pitanje da li potomci tih Nemaca danas mogu povratiti tu imovinu tiče se pravde, zakona i istorijskih okolnosti.
Nakon završetka Drugog svetskog rata, veliki deo imovine nemačkih državljana i pripadnika nemačke nacionalne grupe u Jugoslaviji je ukinut i prenet u državno vlasništvo na osnovu odluka AVNOJ-a i zakonodavstva nove državne vlasti. To je značilo da su Nemci kao kolektiv bili proglašeni nepoželjnim, proterani ili internirani, a imovina im oduzeta bez mogućnosti pravnog osporavanja u to vreme.
Danas najvažniji pravni okvir za povraćaj oduzete imovine jeste Zakon o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju koji je usvojen 2011. godine i stupa na snagu iste godine. Ovim zakonom uređuje se povraćaj ili obeštećenje za imovinu koja je konfiskovana u periodu posle 9. marta 1945. godine. Prema odredbama zakona povrat imovine ili obeštećenje moguće je ostvariti za osobe kojima je imovina oduzeta — uključujući fizička lica, njihove naslednike, pa i strani državljani pod određenim uslovima.
Postupak se vodi preko Agencije za restituciju u Beogradu, a rok za podnošenje zahteva za većinu slučajeva istekao je 3. marta 2014. godine.
Zakon o restituciji nije pravio apsolutnu zabranu za strane državljane da podnesu zahtev — u teoriji, i potomci Nemaca koji su bili prethodni vlasnici mogli su da se prijave ako su ispunili proceduralne uslove u roku koji je zakon propisao. Zahtevi su mogli biti podneti i u ime naslednika, uključujući i one koji ne žive u Srbiji, jer se pravo odnosi na prethodne vlasnike i njihove legalne naslednike.
Međutim, u zakonu je postojala klauzula koja ne predviđa vraćanje imovine osobama koje su bile pripadnici okupacionih snaga i njihovim naslednicima. To znači da su mnoge grupe Nemaca, posmatrane kroz lice rata i okupacije, automatski isključene iz prava na restituciju ukoliko su njihovi prethodni vlasnici kvalifikovani kao pripadnici okupacionih snaga ili kolaboracionisti. U praksi, ova odredba pojavila se kao jedno od najspornijih pitanja u slučaju restitucije potomaka Podunavskih Švaba, jer je veliki broj njih optuživan kolektivno nakon rata, bez razlike prema individualnim postupcima u toku rata.
Zahtevi za restituciju morali su biti podneti do 2014. godine, što znači da danas više ne postoji mogućnost da se novi zahtevi pokrenu ako ranije nisu predati. Neki potomci Nemaca su uspeli da dobiju imovinu nazad, o čemu postoje javni izveštaji (npr. Al Jazeera je izvestila o prvoj porodičnoj restituciji u Srbiji nekom potomku folksdojčera). Međutim, takvi slučajevi su izuzetno retki i često predmet pravnih sporova, posebno tamo gde su danas drugi vlasnici ili gde su zakonske odredbe o izuzecima krovno primenjene.
Gde se sada nalazi proces restitucije?
Proces restitucije u Srbiji se smatra skoro završenim za prirodne povrate i prelazi se više na finansijsko obeštećenje za one čija imovina ne može da se vrati u naturi. Većina zahteva je rešena, a ponovno vraćanje zemljišta i objekata se u najmanjoj meri dešava danas.
