Znate li šta povezuje centar Beograda sa Surčinom, Vinčom, Kruševcem, Kraljevom, Nišom, Novim Sadom, Požarevcem, Sremskom Mitrovicom i Suboticom? Realno, ovo pitanje je u rangu onih „za milion dolara“. Čak i ozbiljno razmišljanje teško da bi vas dovelo do odgovora. A mi stojimo u njegovom „epicentru“ i razne nam misli padaju na pamet.
Dakle, deset naših gradova povezuje to što – svi imaju Krušedolsku ulicu. I ne samo to. Krušedolski manastir nalazi se na kovanici od pet dinara. Sve to, naravno, nije slučajno. Krušedol bi se možda čak i u doslovnom smislu, pored još nekoliko kandidata, mogao proglasiti prestonicom Fruške gore.
Kada je, danas svetiteljka, mati Angelina Branković 1487. stigla u Srem, od ugledne porodice Jakšić dobila je zemljište, na kojem je u srcu sela Krušedol podigla ženski manastir. Danas je to crkva posvećena Sretenju Gospodnjem. Njen sin, despot Đorđe Branković, u monaštvu vladika Maksim, 1509. u neposrednoj blizini počeo je da diže muški manastir, koji je odmah počeo da dobija izuzetan značaj. Danas nam izgleda pomalo neverovatno da je manastir Krušedol u 17. veku u jednom trenutku imao 90 monaha i 12 staraca. Proslava 500 godina od njegovog osnivanja bila je događaj od nacionalnog značaja.
Što se nas tiče, dok hodamo kroz onih nekoliko krušedolskih sokaka, rekosmo u uvodu, razne nam misli padaju na pamet. Selo se nalazi na 19 kilometara od Novog Sada. Jedna malo veća, doduše podugačka krivina, deli ga od starog puta za Beograd. A opet…po mnogo čemu izgleda kao da srpski despoti Brankovića, izlazeći iz njega na svojim konjima, nisu daleko odmakli!
Sve češće javno izrečene priče o povratku na selo, o želji da se gradska buka, žamor i nervoza, zamene nečim bližim prirodi i spokoju, ovde padaju u vodu. Za razliku od obližnjih Čortanovaca, sa svojih nekoliko hiljada vikendaša, ovde čak ni toga nema. Nekada deo Opštine Sremski Karlovci, danas Opštine Irig, Krušedol nastavlja da živi svoj život pomalo izvan vremena i prostora. Svima na putu, a opet – nikome usput.
Tako je po Fruškoj gori bezmalo svukud. Teško da ćete sresti nekog ovdašnjeg ko vam neće reći da je u nju zaljubljen. Nevolja je, međutim, što ta ljubav, gotovo bez izuzetka, cveta samo vikendom i na „crveno“ slovo u kalendaru. Svi zajedno olako zaboravljamo da ima i onih kojima Fruška gora ne predstavlja samo izletište – već dom u kojem svakodnevno žive. I tu namah slika prestaje da bude idilična.
U planovima o strateškom razvoju Vojvodine na gotovo svim mestima naglašava se kako postoje dve tačke na kojima treba insistirati. Prva je, naravno, poljoprivreda. A druga je – Fruška gora.
I ponekad bi nam se zaista moglo učiniti da jeste tako. Gotovo da nema dana da u nekom od medija ne osvane vest o turističkom potencijalu banje Vrdnik, o novim zasadima voća i vinograda na fruškogorskim padinama, o jagmama za kuće u Čortanovcima… Reklo bi se da Fruška gora buja od života. U to nas obilato uveravaju i svi oni tekstovi, koji u maniru turističkih bedekera, ovu vojvođansku „planinu“ vide kao stazu „okupanu mirisima svežeg voća i livadskog cveća“, po kojoj teku vino, med i mleko. Ali ukoliko odlučite da sednete u kola i provozate se po Fruškoj gori, ne računajući ova tri, najviše četiri izvikana mesta – zateći ćete stvarnost koja je dijametralno drugačija. Do te mere, kako se vrlo osnovano pretpostavlja, da za 50 godina više od polovine fruškogorskih sela neće postojati.
Ne verujete? Ako je tako, evo samo najosnovnijih činjenica. Opština Irig ima 11 mesta. Među njima je Velika Remeta sa svojih 40 stanovnika. Grgeteg ima otprilike isto toliko. Nekadašnja karakteristična sremačka sela, polako ali sigurno, prerastaju u vikend-zone.
Dovoljno je proći kroz njih i videti kako niču isključivo restorani i pansioni namenjeni gostima i putnicima namernicima. Preostalim meštanima ostaje jedino da se prilagode situaciji, pa eventualno svoju kućnu radinost prilagode potrebama turista i vikendaša, kojih će ovde u budućnosti biti sve više. Onaj klasičan, starosedelački način života, tipičan za vinski Srem, ostaće opevan uz tamburu. I samo tamo. Ako u za ove prilike ogromnim Čortanovcima, odavno imamo duplo više vikendica nego seoskih kuća, jedan Grgeteg, budimo realni, nema čemu da se nada. Naprosto… to je tako.
Pevalo se nekada: „Divan je kićeni Srem, lepo je živet u njem“. A danas ispada da ovaj stih važi samo vikendom i praznicima.
