Zaboravite na investicione fondove, berzu, kriptovalute i nekretnine u Dubaiju. Prava finansijska revolucija, čini se, nastaje kada čovek dovoljno dugo živi skromno, odriče se sitnih zadovoljstava i pažljivo raspoređuje svaki dinar. Toliko pažljivo da na kraju može da se postavi i pitanje: da li je sedam stanova samo početak jedne nove ekonomske škole?
Predsednik Skupštine Aleksandar Čupić mogao bi, ako se pažljivo prouči njegova javna slika i imovinska priča koja se dovodi u vezu s njegovim imenom, da postane inspiracija za potpuno novi predmet na ekonomskim fakultetima: primenjenu ekonomiju studentskog isposništva. Osnovni postulat ove teorije glasi: ne trošiš – imaš.
Ne kupuješ žilete. Ne odlaziš na skupa letovanja već u sopstvene plastenike. Ne rasipaš novac na restorane, garderobu i druge nepotrebne luksuze. Ne kupuješ ono što ti ne treba. A naročito ne kupuješ ono što možeš da izbegneš. I tako, dinar po dinar, odricanje po odricanje, stiže se do kapitala.
Naravno, običan čovek koji bi na ovaj način pokušao da uštedi za stan verovatno bi se pre penzionisao nego što bi sakupio za garažu. Ali običan čovek očigledno ne poznaje sve tajne studentske ekonomije. U toj ekonomiji postoje i neke više kategorije štednje. Dok prosečan građanin računa koliko mu je ostalo do prvog u mesecu, napredni docent izgleda računa koliko mu je ostalo do sledeće nekretnine.
Posebno je zanimljiva disciplina dugoročnog odricanja. Čovek se odrekne žileta, pa brijača, pa možda i ogledala. Vremenom se odrekne i potrebe da objašnjava kako je uspeo. Jer, kada rezultati govore sami za sebe, objašnjenja postaju suvišna.
A tek sedam stanova! To više nije stambeno pitanje. To je već stambena politika jednog čoveka. Dok mladi ljudi u Srbiji razmišljaju kako da plate kiriju za garsonjeru, teorijski model studentskog isposnika nudi sasvim drugačiju perspektivu: možda nije problem u tome što su stanovi skupi, nego što mi još nismo savladali veštinu odricanja.
Zamislite samo koliko bi država uštedela kada bi ovu ekonomsku filozofiju uvela u obrazovni sistem. U osnovnim školama predmet „Finansijska pismenost“ zamenili bismo predmetom „Kako do sedmog stana bez nepotrebnih troškova“. Na fakultetima bi se izučavali moduli: „Žilet kao investicioni promašaj“, „Od studentskog indeksa do zemljišnih knjiga“ i „Napredne tehnike pretvaranja skromnosti u kvadrate“.
A Aleksandar Čupić mogao bi da bude gostujući predavač, u statusu docenta pošto profesor nije – to znaju već i vrapci na grani!
Naravno, uz jednu malu napomenu: studenti bi morali da dobiju precizno objašnjenje kako se teorija primenjuje u praksi. Jer nije dovoljno samo ne kupovati žilete. Potrebno je znati i kako se od ušteđenog novca dolazi do prvog, drugog, trećeg, pa sve do sedmog stana. Tu bi, verovatno, nastao najzanimljiviji deo predavanja. Uostalom, nije lako biti studentski isposnik u zemlji u kojoj se i skromnost, izgleda, meri kvadratima.
Dok jedni studenti broje dinare za autobusku kartu, drugi bi, prema ovoj originalnoj ekonomskoj teoriji, mogli da drže masterklas iz upravljanja nekretninskim portfoliom.
I zato, građani, ne očajavajte! Možda vam ne treba veća plata. Možda vam ne treba ni bolji posao. Možda samo treba da prestanete da kupujete žilete. Sedam stanova ne dolazi samo od sebe. Ali, kako bi rekao profesor ove nove ekonomske škole, prvi korak ka finansijskoj nezavisnosti jeste da prestanete da se brijete.
A za drugi korak, ipak, moraćemo da sačekamo javno objašnjenje.
(Milan Milivojević)




