Smrt studentkinje na Filozofskom fakultetu u Beogradu, pologici stvari, trebalo bi da bude trenutak koji zaustavlja sve – misli, reči, svakodnevicu. Trenutak u kojem se ćuti, saučestvuje i razmišlja o uzrocima tragedije. Umesto toga, svedočimo nečemu poražavajućem: raspravi o tome kako su mediji preneli vest, kao da je način izveštavanja važniji od izgubljenog života.
Dok porodica prolazi kroz bol koji se ne može opisati, a kolege i prijatelji pokušavaju da shvate šta se dogodilo, javni prostor se puni kritikama naslova, formulacija i „novinarske etike“. Naravno da je odgovorno izveštavanje važno. Ali kada ono postane glavna tema, a sama tragedija padne u drugi plan – to više nije briga za etiku, već pokazatelj dubokog licemerja.
Lakše je analizirati reči nego suočiti se sa stvarnošću. Lakše je kritikovati medije nego postaviti teška pitanja: šta je dovelo do ovoga? Da li je sistem zakazao? Da li je neko mogao da reaguje na vreme? Da li smo kao društvo mogli da prepoznamo znakove upozorenja?
Umesto odgovora, dobijamo površne rasprave. Umesto empatije, dobijamo takmičenje u moralisanju. Kao da je važnije ko će ispasti „ispravniji“ u komentaru nego šta možemo naučiti iz tragedije. Ovakav pristup ne samo da skreće pažnju sa suštine, već i obesmišljava svaku iskrenu brigu za odgovornost. Jer odgovornost nije u tome kako je nešto napisano, već u tome šta činimo da se slične stvari više nikada ne ponove.
Smrt jedne studentkinje nije tema za stilsku analizu. To je tragedija koja zahteva tišinu, poštovanje i ozbiljno preispitivanje. Sve ostalo – svaka rasprava koja pokušava da je svede na pitanje formulacije – samo je pokušaj da se izbegne ono što je zaista važno.
I upravo zato: licemeri.
