USAMLJENOST U ERI UMREŽENOSTI: Da li tehnologija zbližava ili razdvaja mlade?

0
245

U svetu u kojem se sve može podeliti, lajkovati i komentarisati, čini se da je jedno postalo sve ređe: stvarna bliskost. Mladi, koji bi trebali biti najpovezaniji deo društva, postaju najusamljeniji. Iza svetlosti ekrana, raste tama tišine. Da li nas tehnologija, dok nas povezuje sa svetom, zapravo udaljava jedne od drugih?

TIŠINA MEĐU NOTIFIKACIJAMA

U digitalnoj eri, svaka poruka stiže za sekund, svaki pogled može biti zabeležen, svaki osećaj pretvoren u emotikon. Ali koliko toga zaista ostaje u čoveku? Koliko poruka nosi stvarnu brigu, koliko snimaka prikazuje stvarne želje, a koliko prijateljstava izlazi van okvira „pratioca“?

Mladi danas provode sate na mrežama, u istom prostoru ali svak u svom svetu. Dok sede jedno pored drugog, razgovaraju sa nekim trećim. Dok gledaju u ekran, gube kontakt pogledom. Njihov svet je umrežen, ali sve često i emotivno osiromašen. Brojne studije poslednjih godina potvrđuju da su upravo mladi, posebno oni između 15 i 30 godina, najpodložniji osećaju usamljenosti.

Tehnologija im je omogućila da se izraze, ali ih je istovremeno naučila da se kriju. Iza filtera, iza statusa, iza pseudonima. Umesto autentičnosti, biraju savršenu iluziju. Umesto ranjivosti, sigurnu distancu. I tako, dok su stalno dostupni, postaju sve teže dostižni.

SAMAC KAO NOVA NORMALA

Nekada se samoća vezivala za starije, za zrele godine ili za one koji su život odlučili da provedu povučeno. Danas je sve više mladih koji nemaju partnera, niti ga traže. Ne žale se, ne traže, ne planiraju. Sve ćešće se u tridesetim nalaze bez ozbiljne veze, bez želje za porodicom, bez jasne potrebe za drugima. Samac je postao status, stil, nekada i odbrambeni mehanizam.

Ali da li je to zaista izbor? Ili je posledica činjenice da su emocionalne veze postale isuviše komplikovane, neizvesne, bolne? Kada naviknete da sve možete otkazati jednim klikom, i ljudi počnu da se tretiraju kao aplikacije. Ako veza ne funkcioniše odmah, prelazi se na sledeću. Ako zatraži posvećenost, ona se doživljava kao opterećenje. I tako dolazimo do generacije kojoj je lakše da bude sama nego da se nauči živeti sa nekim.

Usamljenost ne boli odmah. Ali vremenom, kada prođu godine, kada se ugase svetla telefona i ostane tišina, ona postaje prisutna, stvarna, dublja. I nije više izbor, već posledica.

LJUBAV U VREME APLIKACIJA

Savremene tehnologije su donijele revoluciju u načinu upoznavanja. Sve je dostupno: uz nekoliko poteza prsta možete se „povezati“ sa hiljadama ljudi. Ali upravo to obilje izbora uvelo je zasićenje. Kada je sve dostupno, ništa nije dragoceno. Ljubav je izgubila ekskluzivnost.

Aplikacije za upoznavanje, koje su počele kao alat za povezivanje, danas sve više liče na tržni centar emocija. Ljudi se biraju kao proizvodi: po fotografiji, po opisu, po interesovanju. Sve je brzo, površno, bez stvarne razmene. Kada izostane hemija u prvih pet minuta, već se traži sledeća opcija. I tako se umesto dubljeg povezivanja, razvija navika emocionalne potrošnje.

Problem nije u samim aplikacijama. Problem je u očekivanju da će prava osoba doći bez truda, bez rizika, bez ranjivosti. Ljubav se ne može programirati, niti naručiti. Ona se gradi, ponekad sporo, uz greške, uz konflikte. A upravo toga se nova generacija najviše plaši.

SUTRA BEZ NASLEDNIKA?

Pad broja brakova i rađanja nije više vest. To je stvarnost. Mnoge zemlje, uključujući i Srbiju, beleže zabrinjavajući pad nataliteta. A uzrok nije samo ekonomske prirode. Sve više ljudi jednostavno ne ulazi u veze iz kojih bi deca mogla doći. Kada mladi nemaju stabilne emocionalne odnose, kada partnerstvo nije deo životne vizije, dolazi do demografskog zastoja. Iza toga ne stoji samo biologija, već dublji problem vrednosti. Ako je sve privremeno, ako ništa nije sigurno, zašto bi neko preuzeo odgovornost za novo životno biće?

Nijedna država ne može opstati samo na fiskalnim merama i podsticajima. Društvo opstaje na poverenju između ljudi, na vezi koja pokreće želju za porodicom. A toga je, nažalost, sve manje. Možda nećemo nestati preko noći, ali ćemo postajati tiho slabiji, stariji, prazniji.

IMA LI PUTA NAZAD ILI SAMO NAPRED?

Rešenje ne leži u odbacivanju tehnologije, već u ponovnom učenju kako da budemo ljudi među ljudima. Potrebna je nova kultura odnosa, nova pismenost bliskosti. Potrebno je da roditelji razgovaraju s decom, da škole uče decu empatiji, da mediji promovišu stvarnu bliskost, a ne savršene profile.

Mladima ne treba još jedna aplikacija. Treba im neko da ih pogleda u oči i pita kako su. Treba im prostor gde mogu da budu iskreni, ranjivi, prisutni. Potrebno im je znanje da odnosi nisu lakši nego pre, ali su vredniji nego ikada. Možda je vreme da se zapitamo: šta ćemo ostaviti iza sebe? Društvo u kome je najvažniji signal na telefonu? Ili društvo u kome se zna da je najvažniji signal onaj između dvoje ljudi koji umeju da čute zajedno, da se smeju zajedno, da budu zajedno?

U eri stalne povezanosti, najveći izazov postaje upravo to: kako ponovo biti blizu.

OVDE MOŽETE SLUŠATI SMART RADIO