Jeste li se udali?

– Imate li djece, jeste se udali?

I meni je drago što vas vidim, mislim ironično.

Kada imate trideset godina kao ja, ljudi misle da je sasvim logično i opravdano da vam postavljaju ovakva pitanja. Meni ne smetaju previše. Zašto? Zato jer sam neudata u formalnom smislu isključivo svojim izborom. Djece nemam iz istog razloga.
[espro-slider id=12733]
Ali, evo razmišljam. Ti ljudi koji me pitaju ne poznaju me dovoljno da bi to mogli znati. Oni ne razmišljaju o ljudima koji iz medicinskih razloga ne mogu da imaju djecu. Koliko je to pitanje za njih bolno? Koliko je zadiranje u intimu nekih ljudi bespotrebno? Ne znaju ni koje je moje seksualno opredjeljenje. Možda mi država ne dozvoljava da se vjenčam.

U sekundi se ne snalazim pa i sama počinjem mehanički da se pravdam nekom nebitnom liku.

– Ma imam dečka, živimo već šest godina skupa, ali eto nismo se još formalno vjenčali.

U mislima sam se nakon toga ošamarila. Zašto joj to govoriš? Kao da bi bilo sramota da nemam dečka i da nisam udata i da nemam djece. Kao da bih zbog toga ja ili bilo ko bio manje vrijedna osoba u nečijim očima.

Kada ste već u tridesetim, ili na pragu, nebitne su sve druge stvari koje ste postigli u životu. Iako sama nisam postigla ništa pretjerano značajno postoje sjajne žene koje jesu. Niko ih ni ne pita kako je npr. biti doktor nauka sa trideset. Nisi se udala – nebitna si.

Postoje i one koje su svoj život posvetile karijeri. Možda su u životu srele dovoljno gubitnika da bi znale da neki muškarac nije presudan da bi bile uspješne u životu. Nemaš dijete – jadna si. Jedini razlog zbog kojeg imaš uspješnu karijeru je taj što nemaš djece pa imaš vremena. Frustrirana si i zatrpavaš se poslom kako bi mogla da podneseš svoju starnost. Oni to zaista misle o tebi. Sažaljevaju te iako si veći čovjek i borac od većine muškaraca patrijarhalnog društva u kojem živimo.

Možemo mi da foliramo da smo otvoreni i da smo se kroz godine kultivisali, naša stvarnost nas svakog dana demantuje. Dvije žene iz akademskog kruga su mi nakon uvodnog minuta ćaskanja postavile pitanje sa početka teksta. Nijedna od njih me nije pitala čim se bavim, kakav mi je posao? Pišem li? Bavim li se novinarstvom?

Ne želim da kažem da su brak i porodica nešto što bismo trebali odbaciti. Želim da kažem da one koji to nemaju nikako ne bismo smjeli osuditi. Staviti na njih neki žig srama i činiti da se radi toga osjećaju loše. Poznajem mnogo sjajnih uspješnih žena koje su i majke i supruge. Takve nikada ne postavljaju glupa pitanja onima koje to nisu.

Zamislite da mi neudate žene koje nemamo djecu pitamo vas koje imate.

– Što si se udala? A što imaš dijete?

Mislim da bi većina onih iskrenih odgovora bili poražavajući. Ako bi ih iskrenih uopšte i bilo.

Dovoljno sam kulturna da takva pitanja nikome ne postavljam. Pitam se ponekad u sebi kada vidim da bi dijete trebao da odgaja neko ko nije sposoban da vodi brigu o sebi. Pitam se, ali ćutim. Pitam se zašto se udala za njega kada je svima, osim njemu, očito da ga nikada nije voljela? Zašto je ona sa njim kada ju je juče ošamario, a i sutra će?
Ne pitam na glas, a da pitam ponudile bi mi bezbroj kukavičkih izgovora. Bolje je biti i prebijena i prevarena nego sama.

Misliš? Razmisli još jednom!

Jelena Despot