SELA U SREMU: Čerević – mesto gde Dunav ljubi nebo!

0
5688

Ako pristojna seoska kuća košta tridesetak hiljada evra, a u ponudi ima i onih od 100.000, onda se u tom selu nešto ozbiljno događa. Ovde podno Fruške gore, uz Dunav, neki slute raj. Meštani bi se zadovoljili i manjim. Za početak – nek bude ko nekad!

Čerević pripada Opštini Beočin. Prvi put je pomenut još 1189. godine u povelji pape Inoćentija III. Nalazi se na regionalnom putu uz Dunav, koji povezuje Novi Sad, Beočin i Ilok u Hrvatskoj. Od Novog Sada udaljen je 24 kilometra.

Iz sela polazi asfaltni put koji vodi u nacionalni park Fruška gora, njime se stiže do poznatih odmarališta Testere i Andrevlja. Sastavni delovi sela su naselja Brazilija i Šakotinac, koja mu zvanično ne pripadaju. U nekoliko monografija pominje se kao ”najvažnije sremsko podunavsko selo”. Ima 2.826 stanovnika.

Nije malo onih koji kažu da će vrlo brzo doći dan kada će život u selima poput Čerevića biti san svakog normalnog građanina. Umesto da slušate priče o gužvama u saobraćaju, o uličnom nasilju i uopšte svom onom haosu koji prati život u velikom gradu, birate situaciju u kojoj za dvadesetak minuta mirne vožnje parkirate kola pred vlastitom kućom, s mogućnošću odmora zbog kakvog ste nekad išli na daleka putovanja.

Naravno, tržište je već reagovalo. Za kuću od stotina kvadrata u selu traži se 26.000 evra. Doduše, odmah do Dunava, prodaje se kuća i za 100.000, ali to je pre kuriozitet nego ozbiljan orijentir. Vikendica na izlasku iz sela prema Andrevlju, od ”svega” 64 kvadrata, košta 33.000 evra. Prazan plac, s komunalnim priključcima, da biste se upustili u individualnu gradnju, našli smo jedan veličine 2.300 kvadrata po ceni od 14.000 evra. Ako biste, usput, hteli i da gazdujete, dobro će vam poslužiti podatak da je cena oranice od 1.500 do 3.000 evra po jutru. Vinogradi nemaju cenu jer ih do sada bukvalno niko nije prodavao.

Sve u svemu, shvatili ste! Ako biste definitivno odlučili da prodate stan i da se iz pretrpanih gradskih naselja, preselite u Čerević, uspeli biste u toj nameri i još bi vam preteklo. Ipak, cene placeva i kuća u ovom selu duž podunavskog puta daleko su više od cena na koje smo navikli. Tako je kako je, a vi prst na čelo, pa odlučite.

Selo ima četiri vinara baš Čerevićana. To su: Đorđe Žabić, Marko Kostić, Miloš Radojčić i Jovan Kuzmanović. Tu su još i vinari koji su Čerević zavoleli: Rakići, Kovačevići, Popovići… najveći podrumar je Zeremski. Iako je sve to još daleko od stvarnih mogućnosti, selo već sada ima ozbiljnu osnovu da se nasloni na svoju vinarsku tradiciju. Ispred svih njih, domaćin nam je bio Jovan Kuzmanović. Ima četiri jutra vinograda i podrum u koji, zavisno od mnogih okolnosti, može stati od deset do 15.000 litara vina. Još pre nekoliko godina proglašen je jednim od 14 najboljih vinara sremsko-fruškogorskog vinogorja. Stao je u red u kojem stoje Bajilo, Mrđanin, Kovačević, Sava Mačak, Ačanski, Kurjak… Sve je rađeno sa željom da se ono najvrednije što Srem i Fruška gora mogu ponuditi podvede pod koncept ”lokalna hrana, lokalno vino”. Ako živiš na ovom, ne samo za pojmove Vojvođana bogom danom mestu, onda ne treba izmišljati toplu vodu. Bog ti je dao reku, šumu i ozbiljnu vinarsku tradiciju. Koristi ih!

Ma koliko to izgledalo logično, nije bilo tako. Stotine i hiljade Čerevićana, kaže nam Jovan Kuzmanović, odlazilo je poslednjih decenija najpre za Beočin, onda u Novi Sad, a u poslednje vreme još i dalje. Šta ćeš boljeg podatka od onog da je on išao u razred u kom je bilo 30 đaka, a u odeljenju njegovog sina danas ih ima 16. Da ne govorimo o činjenici koja svakom pravom Sremcu staje na žulj.

Čerević je ne tako davno imao pet kafana – danas nema nijednu. Bilo je zanatlija, seljaka, trgovaca… toliko da se pijaca protezala od jednog do drugog ćoška. Kada si pogledao s Dunava u brda, sve se modrilo od vinogradarskog plavog kamena. Ipak, i Sremci su kao mušice poleteli na svetlost gradskih fenjera. Mnogi se danas kaju, al’ nedovoljno da bi se moglo konstatovati kako se stvar pomera s mrtve tačke.

Novosadska pozorišta i bioskopi od Čerevića su na pola sata sa sve češljanjem ispred ogledala, a pred kućom kruška velika ko hrast. Ispod kuće podrum s vinskim buradima. Ima li od tog šta bolje? Ne verujemo.

Milanka Tišanović je poštar, pune tri decenije. Prvih 20 godina u Kamenici, ostatak u Čereviću. Uz muža je zavolela pecanje, a iskoristila je osamdesetih godina priliku, koju su imale dve ili tri generacije žena, da odsluži vojni rok. Gde joj stane toliko srce nikome nije jasno, ali je ”Seja poštarka” odavno već nezvanična maskota sela. Ajde što dnevno na svom motorčiću pređe više od 20 kilometara, što raznese poštu u preko 1.000 domova, za koliko ih je zadužena, nego je Seja neko ko za svakog Čerevićana od 7 do 77 godina pronađe lepu reč, stavljajući se u funkciji psihologa, prijatelja, najvećeg čuvara seoskih tajni. Da to isto misle i drugi dokazano je time što je 2007. godine zvanično proglašena za najboljeg poštara Srbije. Reč je i o majci troje dece, koja, pored njih, najviše na svetu voli svoju baštu!

Usput je Milanka pronašla rešenje za najveću brigu koja mori poštare od kada je sveta i veka. Kućnih pasa i pasa lutalica ima kolko hoćeš. A Milanka, onako malena na motoru, čini im se idealan predmet pažnje, da ne kažemo ”ulov”. I zaista… ni sama ne zna koliko je puta morala davati gas do daske, slušajući lavež na metar od sebe. Onda se dosetila! Kao što pecaroši ”hrane” mesto na koje idu u ribolov, Milanka hrani pse. Diplomatija je uradila svoje. Psi su Milanku ostavili na miru al’ se stvar otela kontroli. Sada svakodnevno po selu jure za njom i – mašu repom u znak odane pseće ljubavi.

Radovan Šipin, ili po ovdašnjim običajima samo Rada, čovek je posebnog soja. Kada stranac uđe u selo i počne da se raspituje o svemu i svačemu, od najmlađih do najstarijih, svi će otrčati po Radu. Nema tog podatka, godine, istorijske činjenice o Čereviću koju Rada nema ili u glavi ili u ličnoj arhivi na kojoj bi mu mnoge institucije pozavidele. Em je dugo radio kao matičar, em je Čerevićanin od pamtiveka, em, brate – to voli više od svega. Lovac, fudbaler, hroničar, entuzijasta za sve što se na ma koji način tiče sela.

Dočekao nas je na mestu koje mu najviše dolikuje. U ”lovačkoj sobi” koju je sam podigao. Za gradnju je primenio doslovno sve vrste drveta koje se mogu naći na Fruškoj gori. U stubove, stolice i stolove, ugrađeni su: lipa, bagrem, brest, hrast, trešnja, breza, bor, srča, sve vrste topole… A priči nikad kraja. Priča nam Rada o čuvenom prirodnjaku Alfredu Bremu koji je posećivao ove krajeve i Frušku goru u svom izveštaju opisao kao prašumu. Ovde je lovio i grof Kotek, koji je kod Čerevića imao zimski dvorac u koji su dolazili velikodostojnici sa carskog dvora u Beču. Odavde se svakog proleća isporučivalo 120 vagona vina (a jedan vagon prima 10.000 litara) dok bi s jeseni iz Čerevića odlazilo 80 vagona grožđa. To su bili dani.

Zna Rada da ih neće vratiti, ali čini ono što može. Piše hronike o sportu, lovu i istoriji sela. Ćerku je već s njenih 15 godina naučio da lovi, a sada oprobani recept primenjuje na unuci. Na imanju je zapatio divlje svinje, pa svakodnevno uživa u svom malom eksperimentu. Čerević se voli… Ostalo su sitnice.

Čerević je selo na divnom mestu, s dugom tradicijom koja se ogleda ne samo u kulturi već i u komunalnom uređenju. Ovde se stiže i odavde odlazi lako. Zato umesto da počne od problema, Masra Petković priču o selu počinje hvaleći se.

Pominje nam najpre Zavičajni muzej osnovan 1980. godine. Posvećen je najvećima u dugom nizu seoskih velikana; pesniku Jovanu Grčiću Milenku, slikaru Milenku Šerbanu i vajaru Jovanu Soldatoviću. Nekome bi samo ovo bilo dovoljno, ali ovde je tek vrh ledenog brega. U Čereviću su rođeni: sekretar Praviteljstvujuščeg sovjeta i saradnik Vuka Karadžića Stefan Živković Telemah, dobrotvor Matice srpske i veliki mecena Atanasije Gereski, sudija Nikola Igić čiji je lik uzet kao centralni na čuvenoj slici Paje Jovanovića ”Seoba Srba”, lekar i naučnik Dušan Savić Doda i mnogi drugi.

U red ovih velikana bez sumnje spada i kompozitor i dirigent Georgije Maksimović, koji je presudno uticao na to da ovdašnji hor ”Milenko” zasluži slavu kakvu nemaju mnogi prestonički horovi. Čerević ima horsku tradiciju dugu 125 godina, a na velikoj turneji po Rusiji duboki naklon su im činili čak i najbolji poznavaoci ruskih crkvenih i duhovnih pesama. Inače, od 1992. godine, odlukom vladike Vasilija ovo je postao zvaničan hor Eparhije sremske.

Mara Petković je predsednica sve aktivnijeg Udruženja ”Moje selance” koje promoviše tradiciju ovog kraja. Planira da prostor Zavičajnog muzeja stavi na korist najpre mladima koji će u njemu moći da vežbaju, stvaraju, sanjaju o visinama koje su dostigli njihovi preci. Ipak, ovo je mesto koje se još 1372. u zvaničnim knjigama vodilo kao varoš.

OVDE MOŽETE SLUŠATI SMART RADIO

(Ilija Tucić/ foto: Aleksandra Borđoški)

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here