ŠLJIVNO – MESTO BEZ STANOVNIKA: Celo selo preseljeno u Srem!

0
1278

Šljivno je naseljeno mesto na području grada Banjaluke, Republika Srpska, BiH, bez ijednog stalno nastanjenog stanovnika. Ovo naseljeno mjesto pripada mjesnoj zajednici Pavići… – ovo bukvalno piše u šturom članku na Vikipediji o selu Šljivno, na Manjači, koje je 1959. godine imalo 115 domaćinstava, sa oko 1.580 stanovnika, a već desetak godina posle potpuno je opustelo.

Šljivno je jedno od sela donjeg Zmijanja, na oko 25 kilometara jugozapadno od Banjaluke. U istorijskim spisima, prvi put se spominje 1541. godine. Njegovi stanovnici uglavnom su se bavili stočarstvom, ali je mesto bilo pogodno i za uzgoj voća, naročito šljiva, po čemu je selo i dobilo ime. Od 19. vijeka po Šljivnu se zvala se i pravoslavna parohija, koja je obuhvatala Dobrnju, Šljivno i Zelence. Interesantan tekst o Šljivnu i svečanosti osvećenja zvona u ovom selu objavljen je u Bosansko – hercegovačkom istočniku, aprila 1891. godine.

„U parohiji Šljivnu stanuju sami Srbi pravoslavne vjere. Oni su zdravi i marljivi u težačkom poslu. Do starinskih srpskih narodnih običaja drže mlogo. Kao što je dan-danas svugđe Srbin težak, a bogme uopšte svak materijalno malaksao, tako su i žitelji pomenute parohije dosta opotrebili, mada im je zemljište dosta plodno i za težakluk zgodno, navodi autor teksta P. S. Ivančević.

U nastavku on opisuje starine koje se mogu naći na području te parohije. Za breg u Dobrnji, koji narod zove „gradina“, autor pretpostavlja da je nekada bio utvrđeni grad, navodeći da se u blizini te „gradine“, na njivi zvanoj Plazaj, svake godine na bijeli petak održava srpski zbor gdje se silna Srbadija iskupi“ (kao što se u današnje vreme njihovi potomci okupljaju jednog godišnje na koncertu Baje Malog Knindže u selu Čalma – prim. ur.).

Zelencima, koji su dobili ime po kralju Zelenku, nalazile su se dve, tri razvaline, a tu je bio i jedan nadgrobni krst, oko metar i po visok, sa pola metra debljine, bez ikakvog natpisa…

Vele, da je jedan Srbin u tom krstu našao silne novce, a pripovijeda se ovako: Bio je jedan siromašak, te nigdje pod Bogom milim ništa nije imao. Upravo uoči sv. Đurđa, svog krsnog imena pođe da dijete proda, te da krsno ime proslavi. U putu sjedne i prevari ga san, te zaspe. U snu mu se nešto javi i rekne mu da ide k’ pomenutom krstu, te da će naći novaca, što ovaj siromašak i učini – i zbilja nađe, i veselo se vrati kući slaviti svoje krsno ime„.

Na jugozapadnoj strani Dobrnje je izvor Kadina voda. Ivančević prenosi narodno predanje, prilično jezivo, o tome kako je ova voda dobila ime.

O imenu iste vode narod pripovijeda ovako: Igrala se djeca kod goveda, pa ti jednom izaberu između sebe jednog kao kadiju i ovaj bi svima za sve sudio. Skup im bijaše kod pomenute vode. Taj ti njihov kadija osudi jedno dijete na vješala, te ga zbilja i objese. Roditelji toga djeteta tuže dječinjeg kadiju, ali mu sud ne učini ništa. I od to doba dobi ime, Kadina voda...“

Jugozapadno od Kadine vode, u selu Šljivnu, na jednom povisokom brijegu nalazila se stara, drvena crkva, hram sv. Blagovještenija, koja je po narodnom pripovijedanju izgrađena još polovinom 18. vijeka. Seoski crkveni zborovi na Manjači i Zmijanju, bili su naročito slikoviti, ponajviše zbog čuvene, prelijepe nošnje žena sa Zmijanja o čemu je opis o tome ostavio etnolog Milan Karanović.

Dvorazrednu osnovnu školu Šljivno dobija 1927. godine, a pohađala su je deca iz Šljivna, Dobrnje, Vilusa i Zelenaca. Radila je do izbijanja Drugog svetskog rata, a ponovo je pokrenuta 1947. godine. Sa svojim zaseocima Divljaci, Ratkovići, Miletići, Maleševići, Klincovi, Trebovci, Stanivukovići i Nešići, selo je 1959. godine imalo 115 domaćinstava, sa oko 1.580 stanovnika, od kojih 160 školoobavezne djece, navode pojedini izvori o ovoj školi.

Delovalo je krajem 50-ih da stanovnici Šljivna i cijelog tog kraja imaju svijetlu budućnost. Međutim, ubrzo se desilo nešto potpuno neverovatno…

U prvoj polovini 1960-ih, vlasti bivše SFRJ, nakon „otopljavanja“ odnosa sa SSSR-om, odlučile su da obogate svoj oružani fond, pa su od Moskve naručili 100-ak savremenih (naravno i skupih), amfibijskih tenkova PT-76. Ovi tenkovi, osim po kopnu, mogli su bez problema da se probijaju kroz reke i jezera. Jugoslovenske vlasti brzo su morale da smisle i lokaciju na kojoj bi se vršila obuka. I, izbor je pao upravo na Šljivno, Dobrnju i okolna sela!

Krajem 60-ih i početkom 70-ih stanovništvo celog ovog područja je iseljeno, uglavnom u Vojvodinu, a na mestu njihovih ognjišta formiran je vojni poligon Manjača, jedan od najvećih vojnih poligona u SFRJ. A, na području Šljivna stvoreno je veštačko jezero za testiranje amfibijskih tenkova! Prema nekim glasinama, raseljavanje je učinjeno zbog „ideološkog zastranjenja“ lokalnog stanovništva…

Poligon JNA na Manjači uspeo je da „sastavi“ 20-ak godina. Izbijanjem ratnih sukoba u bivšoj Jugoslaviji 1990-ih tenkovi PT-76B intezivno su korišćeni, najčešće kao vatreno oruđe za podršku pešadije. Nije poznat primjer da su tokom borbi korišćene mogućnosti ovog vozila za savladavanje vodenih prepreka. Nakon rata tenkovi su rashodovani. A, u Šljivnu, više nije bilo ni stanovnika, niti „moćne“ JNA – ostalo je samo vještačko jezero.

Od 2000-ih poligon na Manjači koriste oružane snage BiH. Nakon rata, na mestu stare drvene crkve obnovljena je seoska crkva u Šljivnu i to je danas jedina „živa“ građevina u seoskom ataru. Mesno groblje u Malom Šljivnu sa starim spomenicima u vidu stećaka je pod zaštitom i proglašeno za nacionalni spomenik Republike Srpske.

Nadu da bi Šljivno ponovo moglo da oživi, ipak, daje projekat Turističko-rekreativnog centra „Manjača“, koji je Gradska uprava Banjaluke otvorila na lokaciji bivšeg „tenkovskog“ jezera, sve sa peščanim plažama i ladarama. Prvi utisci i fotografije obećavaju, tako da – držimo palčeve za Manjaču i za Šljivno!

OVDE MOŽETE SLUŠATI SMART RADIO

Devojka iz Šljivna

(Mondo)

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here