U zelenoj uvali između Manđelosa i Grgurevaca, na obroncima Fruške gore, nalazi se jedno od zanimljivijih duhovnih i prirodnih mesta sremskog kraja. Izvor Vranjaš, posvećen Svetim Kozmi i Damjanu, prema predanju je još u antičko doba snabdevao vodom rimski Sirmijum, a danas predstavlja mesto na koje dolaze vernici, putnici i ljubitelji prirode.
Skriven u hladovini fruškogorskog zelenila, nedaleko od puta koji povezuje Manđelos i Grgurevce, izvor Vranjaš predstavlja mnogo više od običnog mesta na kojem se može natočiti sveža voda. Njegova istorija, narodna predanja i duhovna simbolika učinili su ga jednim od posebnih kutaka Fruške gore. Izvor se nalazi u neposrednoj blizini Manastira Svetog Vasilija Ostroškog, a iznad njega je uređena kapela posvećena Svetim vračima Kozmi i Damjanu, zaštitnicima lekara i bolesnih. Njihovi likovi predstavljeni su na mozaiku koji krasi prostor iznad izvora.
Odluka o njegovoj izgradnji doneta je 2010. godine, a građevinski radovi počeli su naredne godine. Hram je završen i osveštan 2014. godine, na praznik Svetog Vasilija Ostroškog. Njegovi ktitori su Milan i Senka Milanković iz Broda, koji su svetinju podigli u znak sećanja na svoju rano preminulu ćerku Milenu.
Manastirska crkva posebno se izdvaja arhitekturom. Izgrađena je od norveškog belog bora i čamovine, zbog čega se izgledom razlikuje od većine tradicionalnih fruškogorskih manastira. Unutrašnjost hrama krase freske i živopis Borislava Živkovića, dok je ikonostas ukrašen duborezom majstora Dragana Šaponje iz Koluta. Manastirski kompleks vremenom je proširivan, a pored glavnog hrama izgrađeni su i konaci, dok su posetiocima na raspolaganju uređeni prostori za odmor u prirodnom hladu.
Vranjaš se vezuje za veoma dugu prošlost ovog područja. Prema lokalnom predanju, još su stari Rimljani koristili vodu sa ovog izvora i putem akvadukta je dovodili do Sirmijuma, jednog od najznačajnijih gradova Rimskog carstva i nekadašnje carske prestonice.
Da veza između ovog izvora i antičkog Sirmijuma nije samo deo lokalne turističke priče, podsećaju i istorijski prikazi područja Manđelosa, u kojima se Vranjaš navodi kao izvor iz kojeg se snabdevao antički grad. Vekovima kasnije, prema mesnim predanjima, Turci su na ovom prostoru koristili lekovito blato i imali svojevrsnu banju. O nekadašnjem životu na ovom mestu svedoče i priče o ostacima starih građevina i kamenih spomenika u okolini.
Jedna od lokalnih legendi povezuje Vranjaš i sa Prepodobnom majkom Angelinom, koja je navodno na ovom izvoru napojila konje tokom putovanja iz Krušedola prema Berkasovu. Danas Vranjaš posećuju i vernici koji dolaze po vodu i izletnici koji žele da upoznaju manje poznate delove Fruške gore.
Žubor vode, hladovina drveća i mir koji okružuje manastirski kompleks stvaraju ambijent u kojem se lako zaboravlja blizina svakodnevne gradske vreve. Za stanovnike Sremske Mitrovice i okolnih mesta, Vranjaš je i zanimljiva destinacija za kraći izlet, posebno zbog činjenice da se nalazi na relativno maloj udaljenosti od grada.
Do izvora se dolazi putem između Manđelosa i Grgurevaca, a poseta se može spojiti sa obilaskom okolnih fruškogorskih predela. Vranjaš tako na neobičan način povezuje antičku istoriju Sirmijuma, srednjovekovna i narodna predanja, pravoslavnu tradiciju i prirodne lepote Fruške gore.
Možda upravo zato ovo mesto nije samo izvor vode. Ono je deo kolektivnog pamćenja Srema, prostor u kojem se vekovima prepliću istorija, vera i verovanje u snagu prirode.
(SMP)




